Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića Glazbena - kultura
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 




RECENZIJA KNJIGE: EMIL ČIĆ


„HRVATSKI ZVJEZDANI TRENUTCI - GLAZBENE INTERPRETACIJE“



Piše: mr. sc. Krešimir Galin


Narudžba za knjigu 'Eseji o glazbi'

      Knjiga hrvatskog muzikologa i skladatelja Emila Čića, velikog opsega (cca 440 stranica) podijeljena je u 7 tematskih cjelina koje obuhvaćaju članke koje je autor objavio u novinskim glasilima kao što su Vjesnik, Danas, Hrvatski vojnik, Glasnik HDZ-a /Hrvatski politički tjednik/, Narod, Matica (iseljenika), Hrvatsko slovo, Državnost. Ti članci pokazuju vrlo intenzivnu društvenu angažiranost autora od osamdesetih godina XX. stoljeća sve do danas. Značajne su dodatne bilješke i razmišljanja koje je autor pripisao izvornom obliku svojih članaka kako bi ukazao na trajanje određenih društvenih pojava i procesa sve do suvremenog trenutka. Upravo te naknadne primjedbe autora potvrđuju zrelost i istinitost njegovih zapažanja tijekom tog dugog tridesetogodišnjeg razdoblja društvenog i kulturnog života hrvatskog naroda te njegova rada. Osnovna namjera knjige je prikazati vrhunska umjetnička ostvarenja i osobe hrvatskog kulturnog života i obzorja, koje su se vinule do zvijezda.
      Prvu tematsku cjelinu prvog poglavlja pod naslovom „Koncerti“, čini niz od 39 glazbenih kritika koje gotovo poetskim stilom donose stručna zapažanja o glazbenim događanjima u Zagrebu. Tu nalazimo lucidne kritičke primjedbe o interpretacijama hrvatskih solista poput pijanista Ive Pogorelića, Lovre Pogorelića, ili ruskog pijaniste Pletnjova te slavnog violiniste Leonida Kogana. Čić je zabilježio nastup Zagrebačkih solista na kišnim „Gričkim večerima“ kao izuzetne manifestacije visokih umjetničkih dometa i ostvarenja, vrhunskih profesionalaca u nemogućim uvjetima, zatim koncert Slovačkog komornog orkestra pod dirigentskim vodstvom Bochdana Warchala koji je istovremeno bio solista i dirigirao efektno minimalnim gestama i mnoge druge važne nastupe.
      U drugom poglavlju pod naslovom „Lica i festivali“ (9 članaka) predstavljene su određene značajne umjetničke osobnosti („Zanesenjak s Krka“, „Šansa mladih skladatelja“, „Više nacionalnih autora“) ali i značajni projekti hrvatske kulture koji su postali „prizori umjetničke bijede“ („Smotra groteske postala groteskom - Zagrebački biennale“, izvedbe skladbi Srećka Bradića, i Dalibora Bukvića).
      U trećem poglavlju pod naslovom „Glazbena diskografija“ (16 članaka) predstavljeni su značajni diskografski izdavački projekti koji vrše promičbu hrvatske glazbene kulture (ploča „Hrvatska vokalna lirika“: ploča Zagrebačke filharmonije s djelima hrvatskih skladatelja), Varaždinsku riznicu hrvatskih skladatelja, Nepoznatih hrvatskih baroknih, romantičnih i suvremenih skladatelja, Pregleda hrvatskih glazbenih minijatura, Ciklus triju hrvatskih skladatelja na kompaktnim pločama, Tri hrvatske umjetnice (pijanistica Ida Gamulin, mezzosopranistica Dunja Vejzović i hrvatska skladateljica Dora Pejačević predstavljene na CD-u), komplet CD-a s hrvatskom klasičnom glazbom pod nazivom „Musica croatica“...
      U četvrtom poglavlju, tematski su obuhvaćeni članci (19) pod naslovom: “Opera i balet - neki istaknuti trenutci“. Iz tog niza treba istaknuti članke koji predstavljaju Rudolfa Matza (Koncertna i božična priča - opera Rudolfa Matza) Gustava Mahlera, Zajčeve dane, zatim izvedbe opera „Seoski svatovi“, „Šišmiš“, „Nikola Šubić Zrinjski“, „Ljubav i zloba“, „Kći pukovnije“ te razmišljanja o baletnom elitizmu, baletu sa srcem. Posebno je zanimljivo predstavljanje portugalske pjesme i plesa: „Fado - ples zavodljiv, pun promjena“ te priredbe pekinške opere pod naslovom. „Pekinška opera: trupa Jing Ju – izraz borilačke vještine i kineskih vjerovanja“.
      Izuzetno mjesto u knjizi zauzima peto poglavlje s naslovom: Polemika o kiču i rocku – Subverzija glazbom: što je to? Autor knjige u 22 članaka obrađuje kulturne fenomene i procese društvenog glazbenog života u nekadašnjoj državi Jugoslaviji. Pod naslovom „Primitivizam“ analizira pojavu srpske “novokomponirane” glazbe, njezin poslovni procvat, promičbenu i institucionalnu podršku kao i pravnu zaštitu SOKOJ-a, s konačnim rezultatom pada hrvatskog kulturnog identiteta koji živimo još i danas. Čak 13 članaka tog poglavlja zauzima polemika Čića s dr. Zečević (suradnicom Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu) pod naslovom „Pravi i „kič“ narod“. Središnji problem kiča u Hrvatskoj, prema Čiću je zloupotreba “novokomponirane glazbe” kao sredstva specijalnog rata na razbijanju kulturnog identiteta hrvatskog naroda. Kritizirajući „divlju produkciju kazeta“ koja je nastala kao rezultat nametanja jugoslavenske (čitaj srpske) subkulture, ali i uvezene američke subkulture rocka, s učinkom izobličenja glazbenog ukusa masa, autor smatra da se stanje može promijeniti jedino upornim radom u formiranju ukusa tijekom dužeg i kontinuiranog odgojnog i obrazovnog procesa. Kao jedan od oblika borbe protiv kiča, autor predlaže povratak ka izvornosti, što je i podnaslov jednog članka: “Slavonske zdravice“. Primjer takvog povratka ka izvornosti predstavlja ratno izdanje kazete hrvatskih domoljubnih zdravica i napitnica iz edicije Audio Slavonica u Vinkovcima 1991. godine. Cilj ove kazete koja nosi naslov „Puna srca, pune čaše“ bio je obnova hrvatskog folklora na tradiciji spontanog pjevanja u društvu i upoznavanje mladog naraštaja s kulturnom baštinom hrvatskog naroda. Idejni pokretač ovog ratnog izdavačkog projekta, te autor umjetničkih obrada, bila je magistra Mira Valašek-Hadžihusejnović.
      U šestom poglavlju s naslovom „Intervjui, markantni trenutci“, putem osobnih iskaza u razgovoru s autorom, saznajemo niz vrijednih podataka o značajnim trenutcima iz osobnih karijera pijaniste Jurice Muraja, Zlatka Stahuljaka, hrvatskog solo pjevača i pjevačkog pedagoga Maria Gjuraneca, svjetski slavnog basa Tomislava Neralića, violinista Ljerka Spillera i flautistice Tinke Muradori. Posebni detalji životnih priča isprepleteni su s vlastitim umjetničkim habitusom, credom, ciljevima, ali su istovremeno svjedočanstva o vremenu i društvu u kojem su živjeli.
      Članci u sedmom poglavlju predstavljaju Izbor iz etnomuzikologije i povijesti glazbe. U osam članaka zahvaćeni su određeni segmenti hrvatskog glazbenog folklora poput etnokoreoloških tema (Plesni običaji u Hrvata, Plesovi Podravine), vokalne folklorne glazbe (Sto godina hrvatske pjesmarice, Nepoznata ganga, Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja- Vinko Žganec) hrvatskih folklornih smotri i umjetničkog stvaralaštva inspiriranog folklornom glazbom (Hrvatski glasbeni folklor, Krapina '90). Za povijest glazbe izuzetno značenje imaju muzičke arhivalije, tj. glazbeni arhivi (RISM u Frankfurtu ih je registrirao 37 na području Hrvatske) o kojima nam pruža podatke članak. “Hrvatska - glazbeni „El Dorado“ - Stanislav Tuksar“. Posljednji članak u toj skupini “in memoriam” posvećen je nedavno preminulom akademiku Dr. Beziću (Akademik Jerko Bezić i njegovo djelo) doajenu hrvatske etnomuzikologije, pokretaču i osnivaču studija etnomuzikologije na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, i odgajatelju niz generacija studenata, muzičkih folklorista i etnomuzikologa, te dugogodišnjem suradniku Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.Knjiga je opremljena sažetkom na engleskom jeziku, kazalom imena (1630) osoba spomenutih u tekstu, te s dvije biografije autora knjige Emila Čića, jedne na hrvatskom i jedne na engleskom jeziku.Knjiga predstavlja vrijedan izvor podataka i autorovog kritičkog sagledavanja događaja i procesa u kulturnom životu metropole i Hrvatske tijekom zadnjih trideset godina.

Zagreb, 24. svibnja, 2010.




  


Naslovnica

   Operni pjevač Mario Gjuranec
   Dr. Miho Demović: Glazba i Hrvatsko kraljevstvo
  
Mr. sc. Krešimir Galin: O knjizi "Liturgijska glazba u Hrvatskoj nakon II. vat. Sabora"
Više naslova o hrvatskoj glazbi