Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Terorizam protiv Hrvatske:
Mehanizmi, uzroci i ciljevi razvoja zla


"Fokus", 9. II. 2007/352

Piše: Emil Čić


Narudžba za knjigu 'Tiranija i oligarhija'       Sva politička zla koja danas potresaju Hrvatsku (rastakanje hrvatskog nacionalnog bića kroz regionalizam, stanjivanje državnog teritorija okupacijama susjeda, napadaji na domoljube kroz političke procese, borba za srpske privilegije u Hrvatskoj itd.) nisu, u stvari, nikakva nova pojava već povijesni kontinuitet, koji nakon Turaka na hrvatskom tlu nastavljaju neki drugi stranci, sve uspješnije sužavajući hrvatski teritorij i smanjujući hrvatsko pučanstvo. O povijesti terorizma protiv Hrvata i Hrvatske u zadnjih par godina pojavilo se više knjiga, a ovdje ćemo istaći par njih što su ostale nezapažene, iako su izvanredno vrijedne. Jednu od njih pod naslovom «Zavjere protiv svjetskog mira» napisao je Savić Marković Štedimlija (1906. – 1971.), Crnogorac koji je bježao pred Srbima te je nakon 1945. godine, u vrijeme srpskog Titokomunizma («antifašizma»!), zbog svoga pisanja bio osuđen na dugogodišnju robiju, a drugu s nazivom «Povijest terorizma» objavio je Francuz Dominique Venner u Parizu g. 2002.
     Žalosna je činjenica da iznesene podatke, koje je Štedimlija vrlo često citirao iz originalnih srpskih izvora, Hrvati ni do danas nisu upoznali, te je izdavačka kuća 'Alfa' ovu knjigu učinila dostupnom hrvatskoj javnosti po prvi puta tek 2005. godine. Već na prvih pedesetak stranica Štedimlija je objasnio bit surovog mentaliteta koji je oblikovao brdskoga hajduka, kojeg smo upoznali kao – četnika. Naime, «…u zakoniku cara Dušana, koji je objavljen 1349. i upotpunjen godine 1354., mnogi su članci upereni protiv razbojnika, pljačkaša i lopova, čiji veliki broj dopušta zaključak kako je Dušanovo carstvo patilo zbog te pošasti (…) U članku 145 toga kaznenog zakonika stajala je vladareva naredba kako razbojničke družine moraju nestati u svim pokrajinama, gradovima, županijama i područjima. “SELO U KOJEM SE PRONAĐE LOPOV ILI RAZBOJNIK MORA BITI UNIŠTENO …”,» (str. 21) naredio je car srpski! Hrvate bi zbog ovoga proglasili genocidnima, ali 'srpskom caru služi na čast' (Srbi se, naime, njime ponose!). Teror je time bio usađen kao načelo reguliranja mentaliteta i ponašanja samih Srba, i taj su teror stotine godina nad Srbima nastavili provoditi Turci te takav pristup kasnije nalazimo u vojnom ponašanju Srba kroz čitavo XX. stoljeće! Štedimlija je, k tome, našao i izjavu dr. Dušana Popovića, beogradskog sveučilišnog profesora iz prve polovice XX. st, koji je utvrdio i slijedeće: ”…Mišljenja smo kako nije pretjerano reći da nema nijedne obitelji u našem (tj. srpskom) narodu koja nekoć nije stajala u nekoj vezi s hajducima, bilo s hajducima kao takvima, bilo s njihovim jatacima…”,» (str. 29) a to se mišljenje odnosilo na tada bližu srpsku povijest u XIX. stoljeću! Kroz čitavu povijest Srbi su iz brda napadali turske karavane i bili udarani od turskih janjičara: naučili su pljačkati i ginuti. I kada se tursko carstvo napokon počelo raspadati, nova srpska država stala se širiti u krug otimačinom tuđih zemalja! Nakon što su u Balkanskim ratovima otjerali okupatore Turke, teror su preusmjerili protiv Crnogoraca, Bugara, Makedonaca i – Hrvata, kako je dokumentirano dokazao Štedimlija. Onu školu koju su izučili u svojoj povijesti nastavili su Srbi dosljedno provoditi: kada je poljski revolucionar i otpadnik «…František Zach zimi 1843/44., u suradnji s Gajevim (Ljudevit Gaj!, prim. e. č.) pouzdanikom Stjepanom Carom, sastavio za srpskog ministra policije Iliju Garašanina svoj Plan slavenske politike Srbije, tekst koji je bio upotrijebljen u sastavljanju zloglasnih Garašaninovih Načertanija (1844.), temeljnog akta svih kasnijih velikosrpskih pretenzija na teritorij Bosne i Hercegovine, te Hrvatske…» program za realizaciju terorizma protiv Hrvata dobio je viziju i opravdanje. (Usporedi: “Nad jabukama Vile Hrvatice”, Tihomil Maštrović, Zagreb, 2001., str. 80 i 81) Sve do 1878. pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj smatralo se pravoslavnim Hrvatima, ali Garašaninovi odredi agenata agresivno su djelovali među pravoslavnim pučanstvom, stvarajući od pravoslavaca Srbe, (Štedimlija, str. 44 na dalje), a sve do prije I. svjetskog rata pravoslavne crkvene jurisdikcije bile su tri: niti jedna nije pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvi! «…Metropolija u Srijemskim Karlovcima, bila je zadužena za Hrvatsku i Slavoniju (u užem smislu), postojala je zatim bosansko-hercegovačka autonomna crkva, ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i Pravoslavna crkva u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna o metropoliji u Bukovini. (…) Nakon versailleske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji u razdoblju između godine 1918. i 1920. položaj se je pravoslavnih Crkava u hrvatskim zemljama znatno promijenio…» (str. 46) Pod srpskom vlašću srpski je episkopat bezobrazno energično pravoslavne crkve u Hrvatskoj naprosto 'prisajedinio' Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, osnaživši velikosrpsku promičbu među pučanstvom i tako je Garašaninovo «Načertanije» provelo prvi dio plana posrbljenja hrvatskoga pučanstva i zemalja! A Titokomunizam, kao ideologija terora i laži, potom se u razdoblju 1945. – 1990. sasvim dobro uklopilo u srpski mentalitet: «Antifašizam» je nastavio provoditi Garašanina. Danas stranke u Hrvatskoj svojom politikom srpskih stranaka u Hrvatskoj praktički priznaju rezultate velikosrpske promičbe u Hrvatskoj, jer Srba u Hrvatskoj u istinu nije bilo, već samo – posrbica!
Narudžba za knjigu 'Globalizacija i hrvatski nacionalizam'      Drugi dio Garašaninova plana proveli su (Miloševićevi) srbokomunisti i ostali četnički razbojnici etnički očistivši Srijem i Bosnu, u prvoj fazi u razdoblju 1941. – 1952., a potom u cijelosti u razdoblju Hrvatskog Rata za Slobodu 1990. – 1996.: Srbi su izgubili vlast nad maticom Hrvatskom, ali pobili su i rastjerali Hrvate na njihovoj zemlji u Srijemu i Bosni iznova proširivši Veliku Srbiju na hrvatski račun! U proteklom razdoblju vidjeli smo kako im je svjetski terorizam velikih sila išao u prilog: Hrvati su četničke janjičare/posrbice morali primiti natrag u Hrvatsku, a Srbijanci su si mogli dopustiti komoditet «etničkog čišćenja» Hrvata s međunarodnim blagoslovom!
     Danas o britansko-srpskome terorizmu protiv Hrvata imamo i brojne objavljene dokumente poput knjige «Srpski lobi u Velikoj Britaniji» britanske autorice Carole Hodge (Zagreb, 2006) ili knjige Brendana Simmsa, «Nečasni trenutak – Britanija i uništenje Bosne» («Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia» (London, 2002, Penguin Books). U knjizi gospođe Carole Hodge nalazimo podatak da je «…srpski lobby u Britaniji već na startu imao veliku prednost zbog čvrsto uspostavljenih diplomatskih odnosa s Jugoslavijom, uglavnom preko Beograda, još od njenih početaka neposredno poslije I. sv. rata i, JOŠ RANIJE, od srpskih nacionalista koji su imali otvoren pristup diplomatskoj bratovštini.…» (str. 12) Ti srpski nacionalisti iz «diplomatske bratovštine» bili su pripadnici terorističke skupine «Crna ruka» pukovnika Dimitrijevića-Apisa, koja se razvila od godine 1903., a 1914. godine i u Bosni je izvršila atentat na prijestonasljednika Franju Ferdinanda! Tu su već Englezi imali prste! Posljedica toga zlodjela bilo je stvaranje velike Srbije pod nazivom Kraljevina SHS!
      Nije to slučajno da samo dvije državne ideologije u Europi u naslovu nose pojam «Velika»: Velika Britanija i Velika Srbija. Od samoga početka stupanja Srbije na svjetsku scenu «…Zaljubljenici u Srbiju iz znanstvenih i književnih krugova u međuratnom razdoblju također su imali stanovitu ulogu u određivanju britanskih savezništava na Balkanu. U tome je pogledu možda najvažnija osoba u akademskim krugovima bio povjesničar Robert Seton – Watson, koji je bio djelatno nazočan u krugovima oko Foreign Office i drugdje gdje se raspravljalo o Balkanu…», koji je svuda držao predavanja i pisao članke u korist Srbije («Srpski lobi u Velikoj Britaniji», fusnota, str. 95), o čemu sam iscrpno pisao u svojoj knjizi «Povijest hrvatskih neprijatelja» (Zagreb, 2002.) U čitavom razdoblju od sveg pojavljivanja u Austro-Ugarskoj, pa i nakon stvaranja Jugoslavije Seton-Watson promicao je ideje velike Srbije.
      A u razdoblju 1992. – 1995., u ratu oslobodilačkih snaga HVO Hrvata katolika i Armije BiH muslimana protiv Srba u Bosni, britanska se politika nije mijenjala: Britanska vojska na terenu imala je zadatak da smeta i ometa sve borbene akcije protiv Srba i to je uspješno činila (npr. vidi, B. Simms, Unfinest Hour…, poglavlje 5 «Ljudi na terenu» , str. 175)
      Danas, da bi nam nakon svega oprali mozak i preusmjerili pažnju sa svojih zločina i prebacili ih na naše ljude, najprije su preko Sorosa pokrenuli financiranje suda u Haagu, a sada su nam u Zagrebu 8. i 9. veljače organizirali haaški «znanstveni skup» pod ciničnim naslovom «MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O UTVRĐIVANJU ISTINE NAKON RATNIH SUKOBA», na kojem sudjeluje ni manje ni više nego li Carla del Ponte i njoj slični osvjedočeni uzvanici-istinoljupci! Tradicija britanskog međunarodnog državnog terorizma prenesena je na intelektualnu promičbeno-«znanstvenu» razinu. Usred Zagreba piše se srpska «historija» umjesto hrvatske povijesti! Orwelovo «Ministarstvo istine» živi!
      A kako je i otkuda je krenuo intelektualni terorizam svjetskih neokolonijalista? O tome nam više kaže Dominique Venner u svojoj «Povijesti terorizma». Naime, na kongresu komunista «…U LONDONU 1903. mladi će Lenjin prevagnuti sa svojim uvjerenjima koja daju prednost političkoj borbi. (…) Suprotno legendi, Lenjin nije njegovao nikakva načelna neprijateljstva prema terorizmu, kao što potvrđuje i ovaj izvadak iz (boljševičke) 'Iskre' (svibanj, 1901.): '…Mi nikada nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikada učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan …» (str. 25) Britanski kapitalist Engels Marxov je prvi financijer! Usred Britanskog imperija crvena aždaja puštena je iz boce u Rusiju i u čitav svijet. Ali time se terorizam Britaniji nije dogodilo ni prvi ni zadnji put. Engleski ministar Canning «…je još 1828. u Parlamentu izgovorio vatrene riječi: Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na poklik 'Živjela sloboda' i srušiti sve stare monarhije! (…) Lord Palmerston ostvario je krasan plan ministra Canninga…» (Ban Jelačić, Josip Neustädter, str. 45), da bi - nakon što su Englezi na vlast godine 1933. doveli Hitlera, - britanski premijer Churchill naredio financiranje terorističkih pokreta u čitavoj Europi od Francuske, preko Hrvatske do Grčke. Naime, dana 19. srpnja 1940. izdao je pismeno naređenje da se osnuje 'Special Operation Executive', odjel za obuku i vođenje terorista, a «…obraćajući se gosp. Daltonu, on sažimlje misiju te tajne organizacije u jednu kratku naredbu: Zapalite Europu!…» (str. 116) I dok antifašist «…Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a 18. lipnja 1940., četiri dana nakon ulaska Wehrmachta u Pariz, kancelaru Hitleru šalje 'najtoplije čestitke Sovjetske Vlade za izvrstan uspjeh njemačkih oružanih snaga…'…» (str. 123) u Hrvatskoj godine 1944. komunističke trupe ratuju u engleskim uniformama protiv oklevetane Hrvatske vojske i isključivo na teritoriju NDH, koju Englezi iz strateških razloga moraju razoriti i predati u ruke srbokomunistima ili četnicima, koji su od Britanije imali mandat za vladanje Hrvatskom još od prije I. sv. rata.
      Od tada Hrvatska je gorjela u srbočetničkom ili srbokomunističkom plamenu «antifašista» i «jadnih progonjenih Srba».
      Od sada Hrvatska mora postati pametna ili će se haaška pravda «Međunarodne konferencije o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba» potruditi da Hrvatske jednog dana više ne bude.



  


Naslovnica

   Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije   General Bobetko
Kako djeluju: Vijesti iz jedne obične zagrebačke novine


Progonstvo Hrvata