Dr. Ivo Supičić, akademik,
muzikolog

" Glazba, ideje i društvo"
Pokretač muzikoloških skupova i znanstvenih projekata:

prikaz o zaslugama i profesionalnom profilu prof. Supičića


"Hrvatski vojnik", 30.12.1994./80
"Hrvatsko Slovo", 05.11.1999./237

Piše: Emil ČIĆ











Pokretač muzikoloških skupova i glazbenih projekata





Dr. Ivan Supičić          Akademik prof. dr. Ivan Supičić poznati je muzikolog i kulturolog kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. U muzikološkim krugovima istakao se prije svega znanstvenim radovima s područja estetike i sociologije glazbe. Dapače, upravo je on godine 1970., Hrvatsku učinio središtem glazbene sociologije i estetike pokrenuvši u Zagrebu, kao glavni i odgovorni urednik, prvi trojezični časopis s takvom tematikom, a koji do danas tiska znanstvene radove sa spomenutom tematikom na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku (to je IRASM ili Review of the Aesthetics and Sociology of Music). Gosp. Supičić je rođen 18. srpnja 1928. god. u Zagrebu od oca dr. Antuna Supičića i majke Ljubice i sve svoje školovanje, zajedno s glazbenom školom, gimnazijom kao i Muzičkom akademijom, ostvario je u Zagrebu, da bi kasnije (kao postdiplomac) visoke stupnjeve stekao u Francuskoj. Zanimljivo je, i nepoznato, da je dr. Supičić nakon mature 1947. godine otišao na Pravni fakultet u Zagrebu koji apsolvira 1954. godine, ali konačno odabire glazbu: još 1949. godine upisuje se na Muzičku akademiju s glavnim predmetom klavirom te od 1956. počinje djelovati kao profesor klavira na glazbenoj školi "P. Markovac" u Zagrebu. Kod nas je muzikologija kao studij postojala pri filozofskom fakultetu u Zagrebu u razdoblju između dva svjetska rata i uspješno ju je vodio dr. Dragan Plamenac, ali se nekako tokom ili nakon II. sv. rata ugasila, te je Supičić sa završenim klavirom, od godine 1956. kao honorarni asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, predavao estetiku i sociologiju glazbe. To je bilo moguće jer se već u to vrijeme počeo baviti istraživanjima s područja glazbene estetike, pa objavljuje prve znanstvene članke na hrvatskom i francuskom jeziku. Tada, na početku svoje karijere, godine 1957. Supičić objavljuje svoju prvu značajnu knjigu La Musique expressive koja izlazi u nizu Međunarodne muzikološke biblioteke kod Presses Universitaires de France u Parizu. Izgleda da je Supičićeva sklonost prema francuskoj kulturi imala svoj odlučujući utjecaj u godinama 1958. i 1959. kada on odlazi u Pariz gdje na Sorboni upoznaje profesore Etienne Souriaua i Jacquesa Chailleya te ravnateljicu Međunarodne Muzikološke biblioteke Gisele Brelet koja je radila na Presses Universitaires de France. Ovi ljudi su prof. Supičića potakli da nastavi sa svojim istraživanjima u Parizu, te je nakon odgovarajuće kandidature godine 1960. imenovan istraživačem-stažistom na Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. Kako su u ono vrijeme u Francuskoj postojala tri tipa doktorata od kojih je prvi bio sveučilišni (a posljednji državni, s kojim se u Francuskoj moglo postati i redovitim profesorom) Supičić u skladu s time godine 1960. polazi na sveučilišni doktorat na Sorboni, koji godine 1962. postiže tezom o Elementima sociologije glazbe. Ovaj rad na hrvatskom jeziku objavljuje godine 1964., a 1971. i na francuskom.
        U Hrvatskoj Supičić godine 1964. postaje docent, a 1970., izvanredni i konačno 1976. redoviti profesor estetike i sociologije glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje pod njegovim vodstvom odjel Povijesti glazbe, što ga je prije vodio Josip Andreis, prerasta u pravu muzikologiju koju Supičić vodi od 1970. godine zajedno s Muzikološkim zavodom MA, na čijem je stvaranju također imao udjela. Supičićeva knjiga Estetika europske glazbe, koja je kao prva takva knjiga kod nas tiskana godine 1978., bila je omogućena stipendijom "Zlatko Baloković": zahvaljujući toj stipendiji Supičić je u razdoblju od 1967. do 1968. na Harvardskom sveučilištu proveo jednogodišnja istraživanja o estetici glazbe.
        Godine 1972. Supičić je izabran za člana uredništva časopisa Međunarodnog muzikološkog društva Acta musicologica, a za to društvo godine 1974. organizira međunarodni simpozij s područja sociologije glazbe pri HAZU (tada JAZU). Godine 1977. u Kaliforniji, Berkeley, Supičić je izabran za potpredsjednika društva, a 1982., prigodom 13. kongresa Društva u Strassbourgu, i za predsjednika.
        Budući da su mu "dionice rasle" Supičić od listopada 1979. postaje gostujući profesor, a od 1980. pa do 1986. i izvanredni profesor na Sveučilištu za Humanističke znanosti u Strassbourgu, pri čemu zadržava i položaj profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. 1. veljače 1986. na istom francuskom sveučilištu postiže Državni doktorat s tezom Muzikologija i interdisciplinarnost: sociološko-povijesni doprinos i muzikološki radovi u Francuskoj od 1953. do 1983. Supičić je objavio više od 70 znanstvenih radova na više jezika. Zadnje objavljeno djelo je, prema posljednjim raspoloživim podacima, Music and Society. A Guide to the Sociology of Music, a objavljeno je 1987. u New Yorku, Pedragon Press. Redovnim profesorom u Strassbourgu Supičić je imenovan 30. rujna 1986., a na tom sveučilištu predaje sve do odlaska u mirovinu 1993.
        Svojom djelatnošću Supičić je zadužio internacionalnu muzikologiju te je proglašen doživotnim članom Savjeta Međunarodnog muzikološkog društva (Basel), a od 1983. postaje redoviti član HAZU. Niz godina član je predsjedništva HAZU i tajnik razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju. Za Hrvatsku je također od osobitog značaja što je Supičić predsjednik Odbora za Europski projekt, koji je pokrenuo u HAZU, i glavni je urednik velike komparativne povijesti Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost koja je već djelomice izišla na hrvatskome jeziku, a upravo u 5 svezaka enciklopedijskog formata, u okviru Europskog projekta HAZU izlazi i na engleskom i francuskom. Privatno je akademik Supičić poznat kao korektna osoba koja potrebama mladih ambicioznih ljudi rado izlazi u susret. Šteta je što su ga naslijedili neki ljudi koji nisu toliko korektni, budući da se danas na znanstvena i nastavnička mjesta u novije vrijeme često izabiru "kadroviki" koji do svojih kasnih godina sigurno neće postići Supičićevu radnu biografiju.


636) Prof. dr. Ivan Supičić - pokretač muzikoloških skupova i znanstvenih projekata,
u: "Hrvatsko Slovo", 05.11.1999/237




Teme kojima se dr. Supičić bavio:
"Glazba, ideje i društvo",
Svečani zbornik za akademika Ivana Supičića, recenzija






        U srpnju 1994. g. Hrvatsko muzikološko društvo izdalo je "Svečani zbornik za Ivana Supičića" pod naslovom "Glazba, ideje i društvo", a u povodu 65. godišnjice života, no možemo dodati i u povodu dvadeset i pete obljetnice pokrenuća najvažnijih hrvatskih i svjetskih muzikoloških izdanja (npr. 1969. pokrenut je prvi broj hrvatskog muzikološkog časopisa Arti Musices, a 1970. i prvi broj Internacionalne revije za estetiku i sociologiju glazbe – prve revije te vrste u svijetu!) za koje je zaslužan prof. dr. Ivan Supičić. Zahvaljujući slavljeniku akademiku Supičiću hrvatska muzikologija i glazbena kultura postale su poznate na svim kontinentima. No, Supičićevi nasljednici još u potpunosti nisu izvršili sve zadaće što ih muzikologija stavlja pred njih. Sociologiju, estetiku i povijest glazbe doduše imamo, ali nedostaje nam razvijena izdavačka djelatnost kojom bismo se predstavili i kao narod stvaratelja, pa zbog toga u Europi, na žalost, glazbeni i ne postojimo. Bilo kako bilo, dr. Supičić najpoznatiji je hrvatski muzikolog u drugoj polovici ovog stoljeća i njegove su zasluge goleme. Tim je povodom ova knjiga obuhvatila najnovije rezultate istraživanja na polju povijesti, estetike i sociologije glazbe – kako u Hrvatskoj tako i u nekim drugim zemljama Europe, Amerike pa i u Australiji.

Povijest hrvatske glazbe

        Na knjizi je radilo osamnaest raznih autora, a nama su zanimljivi tekstovi koji se odnose na Hrvatsku.
        Jednim takvim pitanjem pozabavila se i Vjera Katalinić – Tuksar u tekstu pod naslovom "Povijest hrvatske glazbe u razdoblju klasike" – Sto godina historiografskih istraživanja ideja i sinteza: od Franje Ksavera Kuhača do Josipa Andreisa. U svome tekstu autorica prikazuje čime su se bavili prvi hrvatski muzikolozi Franjo Kuhač (1834. – 1911.), Božidar Širola (1889. – 1956.) i Josip Andreis (1909. – 1982.).
        Za Franju Kuhača osobito je značajno da je on kao prijelomni trenutak u hrvatskoj glazbi naglasio Ilirski pokret s njegovim sudionicima i suvremenicima. "…Toj temi posvećena je većina njegovih historiografskih članaka i tri knjige: Glazbeno nastojanje gajevih Ilira (Zagreb, 1885.), Vatroslav Lisinski i njegovo doba (Zagreb, 1887.), i Ilirski glasbenici (Zagreb, 1893.)…". Osim toga, Kuhač je prvi koji je osobitu pozornost posvetio hrvatskoj narodnoj glazbi.
        U duhu ilirske ideologije prvu pisanu povijest glazbe u Hrvatskoj napisao je i Božidar Širola (godine 1922.). Tu činjenicu zamjerili su mu mnogi hrvatski recenzenti. Ali Širola svoju knjigu nije intonirao na "ilirski način" zbog toga što bi bio sklon takvoj panslavenskoj ideologiji, već zato jer je razdoblje ilirizma u Hrvatskoj pokrenulo osjećaj za nacionalno i hrvatsko, te je tako aspekt - koji hrvatsku glazbu čini različitom od europske - postao gledištem koje je za Hrvate mjerodavno. Širola je time želio naglasiti nacionalni individualizam.
        Josip Andreis u svojoj prvoj sintezi o hrvatskoj glazbi "Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj" ukazuje na izvore hrvatske glazbe još od 16. stoljeća. U toj knjizi daje i kratak osvrt na političke prilike u tom razdoblju, čime upozorava na uvjetovanost kulturnog razvitka političkim prilikama. Time, već u svoje vrijeme, naviješta politocentričnost kao ideju oko koje se vrti kultura.
        U istoj knjizi dr. Koraljka Kos opisuje "Narodni instrument gusle u likovnoj umjetnosti 19. st.". Ovaj instrument doduše u Hrvatskoj postoji, ali nikad nije postao naš nacionalni simbol (kao kod Crnogoraca). Hrvati su za svoj nacionalni simbol radije pomišljali na tamburu, a gusle su završile u ropotarnici jugoslavenstva.
        Grozdana Marošević objavila je "Prilog proučavanju putujućih glazbenika u Hrvatskoj". Kao zanimljiv podatak navela je saznanja o radu Antuna Radića . Braća Radić bavili su se narodnom baštinom da bi razumjeli hrvatski narod i da bi sakupili vrijedne podatke. Tako ".…zahvaljujući Radićevu široko ostavljenu etnografskom modelu i detaljno razrađenoj upitnici (postavljanoj prosjacima), u sedam monografija objavljenih do 1921. godine, nalazimo obilje podataka o sviračima i pjevačima iz redova prosjaka …" (str. 203) Mr. Marošević zaključila je da hrvatski folklor nisu održavali samo seljaci već i svi putujući prosjaci i putujući glazbenici raznih vrsta.
        Sve u svemu, knjiga o "Glazbi, idejama i društvu" predstavlja time još jedan zanimljiv znanstveni doprinos koji pokazuje kako glazba nije nikakav odvojeni fenomen, nego pojava koja raznoliko djeluje na društvo i stvaralaštvo.

286) "Glazba, ideje i društvo", Svečani zbornik za akademika Ivana Supičića, recenzija, u: "Hrvatski vojnik" 30.12.1994./80



Go to