Koncert u čast kornista Prerada Detičeka
Prerad Detiček, 16. 03. 2002.

"Fokus", 26. 10. 2001/76

Piše: Emil ČIĆ



Prerad Detiček, 16. 03. 2002.           Kornist profesor Prerad Detiček 11. je listopada 2001. u Koncertnoj Dvorani "Vatroslav Lisinski" proslavio 7o. obljetnicu života, a "Gala koncert kornista" posvetili su mu Simfonijski orkestar Hrvatske radio-televizije i Ansambl Hrvatskog društva kornista, u čemu je na početku koncerta učestvovao i Muški zbor Hrvatske radio-televizije. Koncert je bio vrlo impozantan, te su u čast Detičeka nastupili norveška rogistica Foeydis Ree Wekre, hrvatski virtuoz na rogu Radovan Vlatković i sjajni mađarski kornist/rogist David Kutas. Koncert je započeo Zborom lovaca iz opere Der Freischütz njemačkog ranog romantičara Carla Marie Webera, u kojem rogovi imaju znatan instrumentacijski udio. Načelno, pod dirigentskom palicom Pavla Dešpalja čitav je koncert zvučao izuzetno precizno, energično i veličanstveno, no muškom je zboru manjkao jedan sloj sonornosti, gromovitosti, kakva se može postići uz recitatorsku tehniku dikcije. Prvi solistički nastup roga imala je norveška kornistica Ree Wekre s Koncertom za rog i orkestar u D-duru br. 2, Gradiščanca Josipa Haidena, koja je na kraju koncerta imala i dodatnu točku. Gospođa Wekre predsjednica je Međunarodnoga društva kornista, što nam govori o uvaženosti i ugledu našega Prerada Detičeka. Solistica je muzicirala s vrlo profinjenim tonom, ali ostao je dojam da je taj instrument herojskog, gotovo muškog, ugođaja svirala s velikom senzibilnošću i mekoćom karakterističnom za ženski rod. Ree Wekre imala je poseban trenutak s nenajavljenom točkom za rog bez pratnje u kojem je s mnogo virtuoziteta izvela komada jednog svog kolege kornista u kojem je bilo vrlo mnogo elemenata šarmantnog orijentalnog arapskog melosa s mješavinom španjolskoga folklora, u izvedbi s tehnikom propuhivanja alikvotnih tonova. No, možemo primijetiti, muški solisti nakon gđe Wekre pristupili su instrumentu znatno energičnije. Radovan Vlatković te je večeri svakako bio šampion među rogistima! Njemu su dodijeljene dvije koncertne točke, te je Vlatković izveo Koncert za rog i orkestar u Es-duru, br. 2, KV 417, W. A. Mozarta, i u drugome dijelu koncerta Koncert za rog i orkestar u Es-duru, br. 1, op. 11 Richarda Straussa. Radovan Vlatković na području roga predstavlja utjelovljenje tehničkoga i umjetničkoga savršenstva: u svojoj uzburkanoj, strastvenoj izvedbi, Vlatković je, uz nepogrešivu intonaciju i popuhivanje (što je kod roga vrlo teško kontrolirati) maksimalno izvukao herojsku karakternu komponentu zvučnoga izražaja roga, a k tome se koristio promjenom položaja tijela da omogući različitu zvučnu dimenziju otvorenosti tona. Čitavo vrijeme, a naročito kod majstora instrumentacije Straussa mogli smo primijetiti profinjene odnose među pojedinim instrumentima. Zadnju kornističku točku imao je Mađar David Kutas. On je temperamentno izveo poznati Čardaš manje poznatoga mađarskoga skladatelja V. Motija: paradoks nedovoljne poznatosti skladatelja možemo pronaći i u činjenici da je opis pojedinosti o njegovoj osobi sasvim izostavljen iz programa, dok su o Weberu, Haidenu, Mozartu i Straussu navedene neke činjenice koje su već poznate. David Kutas Čardaš je izveo s markantnom raspjevanošću, pa ako bismo poželjeli imati CD s tom skladbom onda bi za to morao biti zaslužan i Kutas. Posljednja točka večeri bila je praizvedba Svečane parade, za ansambl rogova i Simfonijski orkestar HRT. Pavle Dešpalj, koji je djelo i napisao, posvetio je komad upravo Preradu Detičeku, a grandiozan ton skladbe priličio bi i trenucima velikih državnih svečanosti. Ansambl kornista, koji je nastupao te večeri obuhvaćao je šesnaest glazbenika, te je Detiček, koji je ujedno i osnivač Kornističkog društva, na kraju koncerta i mogao reći da "svima želi da budu toliko sretni koliko je i on ove večeri". Slavljeniku su upućene javne čestitke od svih relevantnih glazbenih organizacija u Hrvatskoj. Po svemu sudeći, Detiček je zaslužio takvu proslavu.

INTERVIEW s Preradom Detičekom
"Fokus", 20. 12. 2001/84


Prerad Detiček, 16. 03. 2002.          Profesor Prerad Detiček rođeni je Zagrepčanin, koji je u Zagrebu, na Muzičkoj akademiji, prvi diplomirao rog. Rog je podučavao na srednjoj muzičkoj školi i Muzičkoj akademiji gotovo četrdeset godina, a povodom sedamdesete obljetnice života sredinom listopada u zagrebačkoj dvorani "Lisinski" imao je svečani koncert priređen njemu u čast. Nastupao je na festivalima klasične glazbe u državama bivše Jugoslavije, te u Nizozemskoj, Austriji i Poljskoj, k tome je cijenjeni član žirija na raznim internacionalnim i domaćim natjecanjima.

         - Kako se osjećate nakon krasnog koncerta koji je priređen Vama u čast?

         Detiček: Sada na kraju, taj je osjećaj sjajan. A moram vam reći da je taj koncert pripreman dvije godine. Bilo je mnogo posla, a prvi i osnovni problem kod nas su uvijek financije. Trebalo je naći dvoranu, nabaviti orkestar, platiti umjetnike, i sve to skupa trajalo je dvije godine, a kada je sve završilo imali smo veliko, veliko zadovoljstvo. Pogotovo kada vidim plejadu mojih bivših studenata. Onda mi srce zaigra: nešto ste ostavili, nešto ste stvorili u tih četrdeset godina i to ostaje za vama. Da nije bilo ljudi kao što je gospodin Lisičić i Hrvatskoga Radija, a na žalost ne mogu reći i televizije, koja je pokazala totalni neinteres, ne bismo mogli napraviti ništa. Šteta što to nisu snimali, jer ne znam kada će se takav koncert ponoviti. Jer danas dobiti Radovana Vlatkovića, kao interpreta broj jedan u svijetu, nije lako. Vlatković se odazvao, kao i uvijek kada je naše Društvo kornista priredilo neku priredbu. Tako je to moralo ostati zabilježeno za povijest. Jedina mrlja koncerta jest činjenica da nije bilo televizije. Radio je sve snimio, i sve direktno prenosio, te će snimka ostati u audio verziji.

         - Zar niste sve mogli snimiti u vlastitoj privatnoj verziji? Detiček: Mi smo to napravili. Privatno smo angažirali čovjeka koji je sve digitalno snimio s dvije kamere. Imati ćemo to kao privatni dokument. Snimka će služiti za internacionalnu razmjenu s Inernational Korn-Society da pokažemo što u Hrvatskoj možemo napraviti.

         - Prema onome što smo mogli čuti i vidjeti naš rog je u svijet vrlo jaki instrument. Znamo da neke akademije imaju pojedine jake odjele, dok su drugi odjeli slabiji. Na kojoj preciznoj razini kotiramo?

         Detiček: Na akademiji s rogom stojimo slabo. Premalo je studenata, premali je interes. Škole, doduše, imaju jaki rog, ali dok netko dođe do kraja mature mnogi otpadaju, jer su paralelna školovanja - opće i glazbeno - preopterećenje. A rog je težak instrument, koji traži svakodnevno vježbanje. Ne mogu ostati niti dva dana da djeca ne vježbaju, a kod nas je već uvriježeno da ako su ferije, onda se ne vježba. I to uvijek ostavlja trag, koji na početku godine traži da se ponovno dođe u formu. Tako rijetki završavaju maturu, a iduća selekcija je selekcija prijemnoga ispita te , na žalost, na Akademiji imamo samo četiri roga. Velike europske akademije imaju po dvadeset, čak dvadeset pet izvrsnih kornista, i imaju veliku bazu izbora. I jasno je da mi jako šepamo. Pojavi se nekoliko talenata, ali pošto je potreba u orkestrima velika, muzičara je premalo. A kada dođu u orkestar glazbenici izgube ambiciju za daljnjim usavršavanjem i nema nikoga da ih natjera da uporno vježbaju. Rijetki idu na tečajeve, a još rjeđi traže stipendije koje se dodjeljuju jedanput godišnje. Tako se glazbenici u orkestru održavaju samo toliko koliko je minimalno potrebno. Mnogo ovisi i o dirigentu, pogotovo o šefu-dirigentu, kojeg mi danas nemamo, a koji bi nametnuo kvalitetu i jedan dril. Trebamo dirigenta koji bi tražio raspoznatljivi zvuk orkestra, kakav mi danas uopće više nemamo. Zadnji koji je tražio zvuk, boju orkestra, po čemu su orkestri karakteristični - kod nas su bili Janigro i Šulek, a u operi Sachs. Nakon njih više nemamo nikoga tko bi pazio kako se oblikuje orkestar. Nemamo sekciju od šest rogova ili npr. grupu oboa po kojoj bi zvuk orkestra bio jedinstven. Po toj karakteristici su poznati veliki orkestri, a govorim o Berlinu, Beču i svjetskim orkestrima. Nemamo tu mogućnost jer smo u vječnoj besparici. Ne možemo si dozvoliti da angažiramo prvu klasu dirigenata. I to se odražava na cijeli glazbeni život Zagreba, koji je - na žalost - na razini prosječne kvalitete.

         - Ne čini li vam se da mi imamo premalo orkestara i da bi pojačano školovanje kornista dovelo do njihove nezaposlenosti, kao što je slučaj s drugim instrumentima?

         Detiček: Ne će ih biti previše jer ih je premalo. Mi imamo dosta orkestara, a svaki orkestra treba najmanje šest rogova. Ne trebate toliko flautista i oboista koliko trebate kornista. Zagreb je za sada popunjen, ali imate orkestre u Rijeci, Dubrovniku i Splitu, kojima manjka rogova. Ondje svira mnogo stranaca i to, uglavnom, iz istočnih zemalja. Nekada su na predstave u Sarajevo i Split putovali Zagrepčani. Još uvijek se za nove kadrove bez problema nađe mjesto u Zagrebu. I sam Zagreb je donekle nepopunjen.

         - No, meni se čini da su se naši glazbenici u svojim solističkim nastupima znatno popravili. Prije je bilo beskrvnog sviranja i grešaka. Sada primjećujem razliku. Prije se događalo i da su rogovi često kiksali ...

         Detiček: Znate, nikome nije ugodno ako kiksa na koncertu. I vjerujte da o osjetljivim mjestima partiture glazbenik razmišlja danima. Ali sve je uzaludno ako se svaki dan intenzivno ne vježba. Nije dovoljno da se vi prije koncerta malo intenzivnije uigrate, i da je to sve. Prvo, za izdržati jednu simfoniju treba imati i te kakvu kondiciju. Simfonije koje traju preko sat vremena treba i psihički izdržati, a naš instrument traži veliku psihičku stabilnost i fizički kondiciju. Ako kod nas dirigent ne traži dril i ne potiče konkurenciju, neki se glazbenici zapuste i životare iz koncerta u koncert. Dugotrajnost sposobnosti nastupanja kornista prvenstveno ovisi o živcima. Što više čovjek zna osjeća veću odgovornost. Imao sam sreću da sam bio član žirija u Genevi. Ondje ste mogli susresti kvalitetu sviranja od koje vam stane dah. To je kvaliteta bez pogreške. Tehnika je otišla tako daleko da se rog može svirati nepogrješivo! I grozno je kada se čovjek ovamo vrati i vidi da smo mi ovdje u pučkoj školi. Mučimo se sa formiranjem tona, elementarnim disanje itd. ! Europa u rogu naprijed ide daleko brže. Kada bismo naše talentirane studente mogli slati van na godinu dana, ili na cijeli studij, ili redovito dovoditi vanjske profesore - sve skupa bi daleko brže napredovalo. Sam sam lutao i mučio se, zalutao, ali to je gubljenje vremena.

         - Vi ste osnivač Društva kornista. S tim u svezi mene zanima jedna lingvistička stvar. Kad god sam pisao o vašem instrumentu ja sam koristio termin "rog" ili njemački "Horn", i nikada "korn". Vjerojatno ste taj izbor napravili zbog dekliniranja padeža riječi "rog". Zar se ne bi moglo reći "rogist" ili "rogaš"?

         Detiček: Ne. Na jednom od svjetskih simpozija zaključeno je da se govori "korno" i "kornist". Kod nas je to jedini puhački instrument koji se može prevesti na hrvatski jezik. Vi ne možete prevesti flautu (možda sa "frula", ali flauta nije pastirski instrument, a frula jeste), niti obou. Rog je hrvatski prijevod, no "rogist" ne može biti jer je to hrvatsko - njemačka složenica, a "rogaš" nas podsjeća na voće rogač. To NE zvuči dobro. Tako je zaključak simpozija da se instrument više ne zove "Waldhorn", nego samo "Korno i Kornist". Tako smo mi preuzeli termin "kornist". - Bilo bi zanimljivo da nam kažete nešto o razvoju svoje internacionalne karijere...

         Detiček: Moja solistička karijera kod nas je bila pionirska. Bio sam pionir koji je kod nas, na našoj Akademiji, prvi diplomirao i imao puno rupa u znanju. Moram reći da kod nas pedagoškoga kadra nije bilo. Muzička akademije je odjel za puhačke instrumente otvorila tek 1954. A to je, kao iskustvo, ništa. Kada vidite Čehe i Austrijance, koji društvo kornista imaju po dvjesto godina, a mi smo se nedavno formirali, onda vam je jasno da je naša tradicija jednaka nuli. Mi krećemo u osnovnu školu, koje prije nismo imali, a ja sam u zaostatku trideset do četrdeset godina. Onda si možete misliti da su moji studenti u zaostatku dvadeset godina. To što je Vlatković iskočio u prvi plan spada u poslovicu da "jedna lasta ne čini proljeće". Financije su vječiti problem. Na sve svjetske simpozije išao sam svojim financijskim sredstvima. Tamo sam učio. Imao sam sreću da sam svirao kod majstora Šuleka i kod Janigra. I kod njih sam ja o glazbi naučio mnogo. Ali zanat sam morao sticati sam: na turnejama sam posjećivao akademije i upoznavao profesore. Slušao sam ih. Imao sam sreću da sam dobio stipendiju francuske vlade i da sam godinu dana proveo na pariškom konzervatoriju. Ponosan sam što sam tamo uspio položiti prijemni ispit. Konkurencija se sastojala od četrdesetak kandidata koji se natječu za dva - tri mjesta. I tamo od zanata ne možete puno naučiti, jer se primaju samo oni kojima tehnički sve ide. Uči se samo interpretacija, kao tehnika programa. Ja sam počeo učiti jako kasno. Tek sa sedamnaest godina. U moje vrijeme smatralo se da jedan puhač ne može učiti dok fizički nije ojačao. Međutim, to nije točno. Gimnastičar ne započinje s vrhunskim vježbama, nego polako. Danas je tendencija da djeca počnu učiti rog u drugom razredu osnovne škole. Najbolje napreduju ona djeca koja počinju s blok-flautom. Apelirao bih da škole djecu prvo uče blok-flautu, jer na njoj naučite note, disanje i sve ono elementarno. Danas imate male instrumente za djecu, da ih sa lakoćom mogu držati, a mi ih prije nismo imali.

         U Grožnjanu je tečaj držao prof. Baumann i ondje nastojimo podučavati sve ispočetka. I gospođa Foeydis Ree Wekre, također. Počinje se s disanjem, koje je temelj našega sviranja. I gospođa Foeydis Ree Wekre uočila je bazu naših pogrešaka. Naša buduća perspektiva ovisiti će o financijama i ljudima koji vode glazbeni život. Danas imate previše koncertnih agencija, a te agencije nam ne dovode prave ljude, već samo reprezentaciju orkestara. Trebalo bi platiti odlične dirigente i oni bi sigurno dolazili, jer stari Zagreb ima tradiciju.

Go to

Naslovnica   Miroslav Miletić   Josip Magdić   Lovro Matačić
Popis / Register / Das Verzeichnis (1) (2) (3)