Miroslav Miletić (22.08.1925.)
Skladatelj folklornog nadahnuća (2)


"Fokus", 18. 10. 2001/75


"Dani glazbe Miroslava Miletića"

Piše: Emil ČIĆ




          Prvi puta od kada djeluje kao umjetnik, skladatelj Miroslav Miletić (r. u Sisku 22. kolovoza 1925.) počašćen je od svoga rodnoga grada organiziranjem dvaju koncerata njegovih izabranih skladbi, nazvanima "Dani glazbe Miroslava Miletića", čime počinju redovite godišnje izvedbe Miletićevih djela. Za organizaciju ove priredbe posebno je zaslužan Dom Kulture "Kristalna kockica vedrine" pod vodstvom gospođe Đurđice Vuković, a pokroviteljstvo je preuzelo Društvo hrvatskih skladatelja, dok je suorganizator bila "Matica Hrvatska - Sisak". Ove godine postojala je želja da "Dani glazbe ..." imaju ciklus od tri koncerta za redom, ali - kako to kod nas već biva - radi pomanjkanja novca odustalo se od trećega dana. U ta dva dana izvedeno je čak šesnaest skladbi (pri čemu su, naravno, kod opernih djela izabrane pojedine arije). Prvi je dan u sisačkoj "Kristalnoj kocki vedrine" pozdravnu riječ uputio predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja Pero Gotovac, koji je skladatelju uručio plaketu HDSa, a skladatelja su također pozdravili i gospođa Đurđica Vuković, ravnateljica Doma kulture i gradonačelnik Grada Siska Dinko Pintarić. Pola dvorane bilo je ispunjeno zrelom publikom, a ostatak su činila djeca koja su se mogla zabaviti već s uvodnom točkom "Djeca plešu", tj. Suitom iz TV baleta u izvedbi "Plesnog studija Doma kulture ...." kojem je koreografiju oblikovala Jasminka Petek - Krapljan. Koreografije je donekle podsjećala na balet "Orašar" ("Ščelkunčik") P. I. Čajkovskog, tj. radilo se o prizoru dječjeg sna u kojem se dječak susreće s lutkama, a u kombinaciji djece i plesačica suvremenog plesa (njih četiri) prizor je bio zgodan kao poticaj dječje mašte dok je Miletićeva glazba napisana kao pojednostavljena tonalna/melodijska glazba pristupačna uzrastu kojem je i namijenjena.
         Iduću točku činila je izabrana arija iz opere "Turci pod Siskom", koja je od skladatelja nazvana "spjevoigra" (nova jezična ' kovanica! '), u izvedbi Zagrebačkog opernog studija što ga vodi korepetitor i profesor Antun Petrušić. Poznato je da se jedna od najvažnijih bitaka s Turcima vodila pod Siskom, i da je ta bitka odlučila o budućnosti Hrvatske. Tom je događaju Sisčanin Miletić posvetio svoju glazbu. Skladatelj je za svoju svečanu prigodu izabrao "Molitvu za pomoć Sisku" i u izvedbi soprana Ivane Novačić i Ivana Turšića. Njih dvoje kvalitetom školovanog glasa i nisu bili baš sasvim skladan par, jer je sopranistica bila primjetno zvonkija, dok je tenoru manjkalo razvijenog dinamičkog volumena zvuka, dok je razgovijetnost bila zadovoljavajuća. Skladatelj Miletić ovom se operom, sudeći po ariji, vratio u pitki rani romantizam, vršeći tako stanoviti otklon od svog vlastitog stila. Zanimljivo je da je Miletić na više mjesta u svom skladateljskom opusu pokazao strahovito veliku sklonost prema dubrovačkom folkloru te smo elemente takvog folklora mogli prepoznati u virtuoznoj "Kroateski" u izvedbi Japanca, Miletićeva violističkog učenika, Masatoshija Hirano. Hirano je pokazao paganinijevsko vladanje instrumentom, te je iz njegovih ruku poput potoka tekla virtuozna izvedba obrade starodubovačke melodike i guslarskih tipova ritmizacije. Pred kraj večeri u dubrovačkome melosu izveden je i "Glas iz Dubrovnika" u preciznoj i tečnoj izvedbi Zagrebačkih solista uz solistički nastup klarinetista Pietra Cavaliere. Tu smo imali prigode prisustvovati smiješnoj okolnosti: klarinetist je kojih pet minuta - s ljubaznim osmjehom - čekao da mu netko donese stalak za note da bi muzičari mogli početi svirati, a kako se nitko nije dosjetio jadu jedan od Solista prepustio mu je svoj stalak i podijelio pult instrumenta s kolegom violinistom. A kada sam skladatelju spomenuo da mu je većina večeri zazvučala po dubrovački, on se iznenadio. "Nisam toga bio svjestan. A "Glas iz Dubrovnika" napisao sam u dubrovačkom melosu jer je Dubrovnik 1991. bio bombardiran", rekao je. Za "Kroatesku" nije primijetio da bi mogla biti iz istog izvora. No, stvaralačka glazba i izvire iz onoga nesvjesnog, a identitet inspiracije prepoznaje tek školovani slušatelj.
         Violinistica Margareta Pernar i hornist Ivica Novak izveli su "Scherzo za violinu i rog", skladbu u kojoj je skladatelj svoju glazbenu duhovitost izrazio zvučnom groteskom i odnosom nježne violine i junačkog patosa roga. Glazbenici su bili tehnički i ekspresivno besprijekorni, a Margareta Pernar iduće je večeri imala i priliku iskazati se i s "Plesom za violinu solo", te je još jednom dokazala da veličajno vlada najtežim tehnikama violine kao što je to na violi demonstrirao i Japanac Hirano. A da se nije radilo o čemu god dostatno kazuje da je skladbu pisao skladatelj koji je i sam violista i poznaje sve tajne izvodilaštva na gudačkim instrumentima: Miletić zna "zapapriti" glazbu svojim kolegama. Inače, Pernarica upravo sada odlazi na postdiplomski studij u Švicarsku, a prema dosada pokazanome vjerujemo da bi mogla ostvariti veliku solističku karijeru. Na kraju koncerta stajala je "Toccata iz Koncertne suite za harmoniku" u izvedbi harmonikaša Marjana Kraine i potom "Koncert za glasovir i gudače u izvedbi Zagrebačkih solista i pijanista Ljubomira Gašparovića. "Toccata ..." donekle podsjeća na skladateljski pristup Astora Piazzole u kojem je kombiniran plesni ritam i instrumentalni virtuozitet kavanskih glazbenika. Krajina je vješto dočarao zamišljene ugođaje. Koncert za klavir i gudače imao je u sebi snažnih kontrasta: prvi i treći stavak inspirirani su neoklasičnim stilom, a drugi melodiozni stavak napisan je u duhu sentimenta filmske glazbe. Kada sam skladatelja upitao zašto je napravio takav kontrast, odgovorio je da je želio postići baš takav efekt, u kojem ima duha popularne glazbe.
         Druga večer imala je glazbeno - pedagoški karakter, te je prvi dio večeri bio na učeničkoj razini jer su nastupali učenici glazbene škole " Fran Lhotka". Budući da je Miletić pisao pedagoška djela učenici su izvodili jednostavnija djela poput "Tri stavka za četiri ruke", "Suitu za klavir - Djeca plešu", pjesme "Pejsaž i Raskrstimo se" (u izvedbi zrelije i istaknutije učenice Jelene Blašković kojoj je nastavnik profesorica Marica Pernar), te "Monolog za violinu i klavir". Umjetnički dio večeri preuzeo je trio mladih akademskih glazbenika Irena Crnogaj, flauta, Želimir Dubovčak, klarinet, i Marko Žerjav, gitara i oni su skladno izveli Miletićev "Pastoralni trio". Preostali dio koncerta odnosio je na skladbe koje nisu Miletićeve, te smo slušali tehničku etidu suvremenog austrijskog skladatelja Wolframa Wagnera "Kanon, recitativ i Gigue za kontrabas solo" u izvedbi Nikše Bobetka i etidu "Guslački hir" br. 2 za violinu solo Pavla Dešpalja u izvedbi Maje Dešpalj. S ove dvije zadnje točke učenici su imali prigode čuti i vidjeti što sve može učiniti elitni virtuoz jednog instrumenta i mogli su pretpostaviti da je pred njima još dug put do pravog glazbenika.
         Tako je prvi kratki ciklus Miletićevih dana uspješno priveden kraju.


"Fokus", 28. 02. 2002./94

INTERVIEW:

         - Kako je došlo do ideje za pokretanje "Dana glazbe Miroslava Miletića"? Pozornica u Domu kulture - Sisak, 2001. g.

         Miletić: Mislim da je odlučan trenutak bio tada kada sam Sisku predložio da organiziraju Inter-nacionalne dane viole, gdje su potom nastupali skladatelji i izvođači iz cijelog svijeta, što je vrlo dobro uspjelo. Tada su organizatori shvatili da su te skupe priredbe u stvari jeftine, jer imaju veliki učinak i ipak se probiju u širu javnost. Prošle godine javili su mi da je Grad Sisak odlučio osnovati dane glazbe posvećene mome opusu. Ti dani održavati će se iz godine u godinu, trajati će najmanje tri dana i biti će jedini festival ozbiljne glazbe u Sisku.

         - Kakva je bila glazbena tradicija Siska i okolice?

         Miletić: U vrijeme kada je Baloković započinjao Sisak je imao kompetentnu i brojnu publiku. Kada je Baloković imao turneju on bi prvi koncert imao u Zagrebu, drugi u Varaždinu, a treći je bio Sisak. Glazbena škola ovdje je osnovana 1946. godine, a godinu dana kasnije Fran Lhotka oblikovao je školu. Često zaboravljamo da je jedan Vojnić 1918. imao preko dvadeset pijanina. Gdje god je u doba Austro-Ugarske bila vojska tamo je bila i glazba. Petrinja je i danas muzikalan grad. Međutim, populacija se dva puta promijenila i sada treba početi iznova.

         - Najavljeno je da će ciklus prvi puta trajati tri dana. a znamo da ciklusi posvećeni značajnim umjetnicima traju barem tjedan dana. Kako se sve to planira u buduće?

         Miletić: Zadovoljan sam da se stvar odigrala i u dva dana, jer je kod nas sve opterećeno porezom. Ispalo je jako dobro. Dvije stvari u Sisku su meni bile vrlo simpatične i pozitivne: sva mjesta bila su potpuno rasprodana. Nosili su stolce u dvoranu, a jasno da je tu bilo i puno omladine koja je počela "zujati". Ali pod konac su se smirili i to mi je bila velika satisfakcija. Druga važna stvar bila je da mi je gradonačelnik obećao da će za koncertne potrebe kupiti klavir, jer sam mu rekao da bez koncertnog klavira nema koncertnog života na europskoj razini.

          - Čini se da se vaši dani sve više šire po svijetu. U Japanu vas trebaju izvoditi kao cjelovečernji program zahvaljujući vašem učeniku Masatošiju Hirano ...

         Miletić: Ondje će se održati tri koncerta hrvatske glazbe: jedna večer biti će recital s klavirom u Tokiju. Tu će biti moje dvije violske skladbe, u Fukuoki će se odigrati izvedba s orkestrom i osim mojih stvari izvoditi će se Ivan Zajc, Dora Pejačević i Antun Dobronić. Vrlo je popularna Dora Pjeačević i jednu njezinu minijaturu Masatoši je sam preradio za violu, te će i nju izvesti. Izvesti će i Adalberta Markovića. Treći koncert održati će se u Hirošimi. K tome moram dodati da je u svrhu predstavljanja koncertnog sviranja, a preko svoga managera, Masatoši napravio i CD ploču s mojim Koncertom za violu i orkestar. A veza s Japanom počela je tako da je Masatoši došao k meni. Ja sam dosta često u internacionalnim žirijima i kongresima, izvode mi se stvari i kako je studirao u Njemačkoj, u Dortmundu, Masatoši je čuo za mene i javio mi se da kod mene želi učiti violu. Odgovorio sam mu da nisam u formi i da ga za klasiku ne bih uzeo, no on je došao u Zagreb i ja sam mu predložio da programski prođemo sve što imamo za violu, a to su bile skladbe hrvatskih skladatelja (Papandopulo, Lhotka, Marković, Klobučar) kojih mi za violu imamo jako mnogo. A meni su se sve stvari napisane za violu "probile" u inozemstvo i ondje su tiskane. Masatoši je pristao svirati hrvatske autore i ja mu ništa u tehnici nisam posebno ispravljao. Jedino sam mu kao stariji glazbenik davao savjete. Tako je Masatoši postao ekspert za hrvatsku glazbu. Masatoši je za razvoj hrvatsko - japanskih odnosa učinio mnogo. Mislim da do sada niti jedan hrvatski skladatelj nije imao ovo što je sada omogućio Masatoši. To je svakako proboj.

         - Skladatelji običavaju snimati ploče. Ima li vaš Koncert za čembalo šanse da ga se snimi?

         Miletić: To stvarno ne znam. Imate pravo: to je dobra kompozicija. Trebalo bi je snimiti. Mislim da će biti snimljena kao CD s mojim djelima namijenjenim Japanu i to zajedno djelima koja su tehnički uspješno snimljena u Sisku (za vrijeme koncertne izvedbe). Ploču će izdati naša tvrtka "The Best Music", a sufinancirati će ju vjerojatno i Sisak, koji je za ploču vrlo zainteresiran. "Best Music " u tome nalazi profit, jer ima iskustvo da su npr. "Cesarice" nakon svojih koncerata prodale sve CD-e s hrvatskom glazbom. Mi zapravo nemamo tržišta za ploče i to kod nas ne ide. Osigurano je da mi i tvrtka "Cantus" HDSa izda ploče i to je sve već priređeno.

         - Jednom ste u interviewu izjavili kako je posvetiti život instrumentu jedna iluzija. Volite li vi umjetnost zato što je to ugodna iluzija?

         Miletić: Svakako da je ljepota po srijedi. Jedino ako ste vrhunski umjetnik onda od toga možete živjeti. Ako od mladosti imate familiju koja vas gura i sve zajedno s time. Ali biti solista - to je tvrdi kruh. Kao i kod balerine. Ali ono što volite to radite. Na što skladatelj može računati? Na ništa. Dok vam glazbu ne počnu tiskati velike kuće dotle ste ništa. Anonimus. Mi smo mali i svoje note moramo izdavati, ali to nije na razini koja je ono što bismo mi željeli.

         - Status hrvatskog umjetnika uvijek je bio jadan. Što vam je manjkalo u životu i životnom razvitku?

         Miletić: Ne mogu reći da mi je nešto manjkalo. Na kraju, ja sam ipak uspio s vlastitim snagama. Moj Kvartet Pro Arte bio je svojedobno najbolje i najskuplje plaćeni ansambl u bivšoj Jugoslaviji. Ali mi moja domovina Hrvatska nije baš puno dala. Sve sam sam stvorio. Dok su Zagrebački kvartet i ansambl Zagrebačkih solista dobivali izdašnu pomoć države, mi smo si sve sami plaćali. Kada sam išao "preko bare" išao sam u svom aranžmanu, ali ništa nam nije falilo. No, to je jako dugi i teški put. Sve je palo onoga trenutka dok Rusi nisu dobili pravo da samostalno izlaze u svijet: nudili su se po niskim cijenama, a bili su izvrsni, i više nam se toliko ne isplati gostovati kao što je to prije bio slučaj. Inače se ne može biti hrvatski umjetnik. Tu možete jednom nastupiti: u Zagrebu i jednom na moru. I to je gotovo.

         - Premda ste Siščanin vaša glazba je mnogo više pod utjecajem južno-hrvatskog folklora. Kad god nešto čujem to je u dubrovačkom duhu ...

         Miletić: Ja ne znam zašto je to tako, ali to mi je imanentno. Zapravo su tu, od kako su mi roditelji kupili radio, daleke 1936., dvije komponente: prva stvar koja mi se jako sviđala bila je Gotovčevo "Kolo". I to mi je ostalo kao jedan međaš. S druge strane s velikim sam entuzijazmom slušao Gershwinovu "Rhapsody in Blue". Moja se glazba odvijala između te dvije stvari. Jedna komponenta moga stvaralaštva je internacionalna, a druga je hrvatska. Nas je sve desetkovala ona "Avangarda" 1957./58. te sam sve to obavio i bio prisutan na svim važnim susretima i koncertima. Nisam išao "grlom u jagode": upotrebljavao sam sve te tehnike, ali Papandopulo ih je shvatio odmah, a ja sam to polagano savladavao. Svi mi, tada mladi ljudi, bili smo zaneseni, i vjerovali smo da će taj napredak u glazbi stalno ići progresivno. Međutim, ispostavilo se da sve ide naprijed vrlo polagano. Avangarda je na umjetnost utjecala "vrlo tanko". To je jedna prolazna, pomodna glazbena pojava. Bruno Maderna, talijanski avangardni dirigent i skladatelj, lijepo je rekao: "Ne možeš pisati efekte. Glazba nastaje kada iz dva efekta složiš nešto treće." Efekt je efekt, to je jeftinoća učinka, za jednokratnu upotrebu. U tim se okvirima kreće tzv. "avangarda". To je poput vica: ispričaš ga jedanput i - gotovo.

         - U vašim djelima vidljivo je da imate svoj stil, a onda, u jednom trenutku, kao da ste u nekom rascjepu. Tako ste, na primjer, u Klavirskom koncertu izvedenom na prvome danu vaših glazbenih večeri u prvome i trećem stavku bili na razini neoklasike, a u drugom polaganom stavku, odjednom ste skrenuli u ugođaj filmske, gotovo zabavne glazbe. Zbog čega ste sudarili stilove? Nastojite li imati vlastiti stil ili polazite za trenutačnim raspoloženjem?

         Miletić: Glazbena kritika me jako iskritizirala zbog toga što sam se spustio na nivo filmske glazbe. Ja sam, međutim, u to vrijeme bio sit stilskih učenja i estetika. Svi te nešto uče, a u stvari živiš sam sa sobom, i zašto da ne napravim nešto što hoću? U tome momentu meni se sviđalo da napišem jedan široko popularni koncert. I napravio sam ga. I Mahleru bi se moglo predbaciti: "Pa , kakva je to glazba"? Fantastična! U svemu ima trivijalnih stvari. neću reći da mi je koncert trivijalan, ali je odraz sadašnjeg trenda popularne glazbe. Sigurno je da polazim od trenutačnog raspoloženja, ali ipak su najbolja ona moja djela koja su napisana u duhu folklora. Moji motivi su često takvi da ni ne znam od kuda su i što su. Naprosto ih tako čujem i volim se igrati s njima, kao u "Kroateski" za violu. To je stvarno jedna arabeskna igra i motivi su podređeni metamorfoznom procesu i to me kod svega emocionalno i intelektualno zadovoljava.

         - Pojedini skladatelji bili su i estetičari glazbe. Robert Schumann izdavao je čak i vlastiti muzikološki časopis s estetikom glazbe, gdje je iznosio svoje kriterije. Nije bio jednini. Možete li definirati svoju estetiku glazbe?

         Miletić: Možda sam dobio svoju prvu estetiku glazbe kada sam bio postdiplomac u Pragu. Osim što sam studirao violu kod Czernyja, koji je bio poznati svjetski reproduktivac, kod Boškovca sam učio skladanje. On je bio "praški Šulek". Meni je jednom rekao: "Znate, vi ćete po sili profesije možda biti čak i dirigent. Možda upadnete u kakav teatar", što je tipično za Čehe, jer imaju mnogo kazališta. "Možda ćete morati iz dvije harfe instrumentirati za jednu. Dajte mi iz Dvoržakove opere "Kaća i vuk" mjesto iz drugog čina preinstrumentirajte iz dvije za jednu harfu..." Ja sam se sav od muke oznojio. To ili znaš ili ne znaš. Došao sam u stan u kojem sam stanovao, a stanovao sam kod našeg velikog violinista Miroslava Šlika, koji je bio tako dobar da je kao profesionalac živio u Britaniji 18 godina. Kao violinist bio je jači od Balokovića. U Engleskoj je studirao i kompoziciju, tako da je bio i skladatelj. Upoznao me sa svima, s kim god sam želio. Upoznao me s čuvenim Alojzom Habom, a Haba je u središtu Praga imao na raspolaganju cijeli kat. Dvije sobe bile su pune klavira, harmonija, čembala i to četvrttonski ugođenih i neugođenih na trećinu tona. Nekoliko sam podneva sjedio kod njega i sve to analizirao. Mogao sam svirati na kojem sam god instrumentu htio. Estetika mu je bila daleko naprednija od Darmstadta. On je sve napravio petnaest godina prije Darmstadta. Darmstadt je bio ispolitiziran. Da bi se Nijemci nakon rata mogli uključiti u zbivanja uključili su se u glazbu. I jednostavno su rušili sva pravila. Alojz Haba je npr. za Weberna rekao da je njegov pristup čista tehnika passacaglie. I stvarno, kod njega imate temu nakon koje slijede varijacije. Za Albana Berga je sjajno rekao sljedeće: "Znate, u njegovoj glazbi imam dojam kao da sa suprotnog kraja jezera idu dvije lađe, i u jednom sviraju bečke waltzere, a u drugom nešto sasvim suprotno. U jednom trenutku ta se dva čamca nađu zajedno i ono što zazvuči to vam je Alban Berg...." I stvarno je tako. Kod Berga imate i Bachove korale i svašta. Rekao je i kao je u četvrttonskoj glazbi jači od dominante za četvrt tona sniženi des - dur. Haba je bio estetsko-teoretski genijalac. Možda je to utjecalo na moje poglede. Uvijek u čovjeku nešto ostane i na temelju toga gradi dalje. Haba je iz svojih znanja napravio i operu "Mati ", koja je bila izvedena. Svaka mu glazba zvuči kao da svirate na raštimanom klaviru. Unaprijed, pri stvaralaštvu, baš i ne mislim na estetiku. Ravnam se prema svome unutarnjem sluhu: slušam sebe, čekajući da mi stvar sama dođe.

         - Razrađujete li svoje glazbene ideje ili ih naprosto spontano prenesete na papir?

         Miletić: Pa zapravo, budući da sam ja reproduktivac, ideje sam dugo nosio u sebi i kada sam imao vremena vrlo brzo sam realizirao skladbu. Da nije tako kada bih ja sve to napisao? Kod glazbe zbilja nije važno radno vrijeme. Nekada za pola sata napravite nešto s čime ste kasnije zadovoljni. U Sisku ste čuli suitu Djeca plešu, prvi hrvatski TV balet za djecu. Zagreb je prvi imao TV postaju i prvi TV balet na onom državnom području. Sve je išlo strahovito brzo: napisao sam balet u par dana i kasnije mi je Branko Fio rekao neka ga preradim za klavir, jer je djelo vrlo atraktivno. Ja danas nemam potrebu da promijenim ni jednu notu. Miletić i Emil Čić, 1993. g., Opatija

         - Na vašim večerima vidljiva su bila dva sloja: jedna večer imala je pretežito vrlo ozbiljan koncertni program, a druga je imala dosta skladbi za djecu. Jeste li vi željeli pisati za djecu ili ste dobivali narudžbe?

         Miletić: Bio sam nastavnik, i čim sam nešto napisao kolege bi me salijetali: "daj napiši za ovo, pa za ono" itd. Tako je, malo po malo, nastao opus za djecu. Neki su nastavnici bili naročito veliki naručioci. To je bio i klarinetist Pietro Cavagliere, Hrvat talijanskog podrijetla i imena, koji ne zna ni beknuti talijanski. (Svirao je na Miletićevim danima; prim. E.Č.) Moram reći da sam sretne ruke i s našima i sa stranim izdavačima. Počelo je sa Suitom za gitaru, koju mi je izdao "Schott". Danas mi se zbog toga javljaju mladi ljudi, za koje ja nikada nisam čuo, a koji hoće svirati moju glazbu. Tako sam u kolovozu ove godine u Genevi imao dvije izvedbe Sonatine za violinu i gitaru, a mjesec dana zatim u Weimaru. To je posljedica toga što sam objavljivan u velikim kućama. I kod nas prolazim dobro, za jednu malu sredinu, ali mi nemamo pravoga izdavača i nećemo ga skoro imati.

         -Zašto nema izdavača za tiskanje glazbenih djela?

         Miletić: Za to su krivi sami skladatelji. Kada je bilo šanse da se ustali "Muzička naklada", za to se nitko nije previše brinuo i to je utihnulo, odumrlo, i sada treba stvoriti pravoga nakladnika. A to u svojoj duši ne žele ni sami skladatelji, zato jer bi za održavanje nakladnika od svojih tantijema morali dati oko 30%, što ne dolazi u obzir. Netko bi se morao zainatiti i naći sponzora. Stvar je tim teža jer se upravo sada izdavači nalaze pod udarom: lako je napraviti CD, ali ga je teško očuvati od gusara, a note su ponekad jeftinije kao vjerna fotokopije nego li kao original. U inozemstvu se od toga štite na razne načine. Kada sam svirao s Kvartetom Pro Arte u Parizu, na prilazu pozornici je pisalo "Možete svirati samo iz originalnih nota" ! Ako dođe kontrola onda ste kažnjeni i morate kupiti note.

         - Nazočni ste u raznim komisijama i žirijima. Je li vas ondje dovela skladateljska ili reproduktivna djelatnost?

         Miletić: Jedno i drugo. Imao sam ranih prodora. Npr. Ples za violinu solo, koji je sjajno izveden u Sisku, u drugom koncertu, u interpretaciji Margarete Pernar, bio je moj prvi prodor. Kao mladić bio sam vođa drugih violina, i meni je djelo naručio koncertmajstor Ivo Kviring, koji je dvadesetak godina bio koncertmajstor u Stuttgartu, a kasnije je završio na radiju Rias-Berlin. Kada smo bili u Bugarskoj rekao mi je da za dva tjedna nastupa u Hrvatskom Glazbenom Zavodu i da mu nešto napišem, ali bez pratnje klavira. Već u Sofiji počeo sam skicirati komad, a skladanje - zajedno s pisanjem - trajalo je tri dana. I Kviring se začudio, jer mu je to na koncertu bila najjača stvar. Kasnije je to djelo jedan talijanski violinist u Španjolskoj svirao osamdeset puta, i to me vodilo u razna poznanstva i prosudbene komisije. Kelemen je bio prvi koji je napravio proboj, ali to je bilo subvencionirano iz Hrvatske, jer mu je ansambl bio subvencioniran od Hrvatske, a mene i moj Kvartet nije subvencionirao nitko.

         - Surađujete li još s vašim Kvartetom Pro Arte? Imate li kakvih planova?

         Miletić: Prva violina je rekovalescent, ja nemam živaca da sve stvaram ispočetka, a ni radne sposobnosti kao prije. No, poziva za nastupe ima. Mi smo imali dobre koncerte: neki su bili prosječni neki natprosječni. Mnogo smo radili. Nekih osobnih planova više nemam, ali možda ima nekih željica i želja. Htio bih izvesti operu "Karolina Suhodolska". U Rijeci je bilo 100% sigurno da će se djelo izvesti i ministarstvo nije dalo nikakav udio i zato su Riječani odustali od namjere. Inače, mogu dodati da su kritičari bili jako iznenađeni kada sam počeo s autorskim večerima, jer to nije bilo uobičajeno. A to je isto kao kad slikar ima svoju izložbu. Tako i skladatelj ima svoje autorsko večer. Zapravo sam prve uspjele večeri imao baš u Sisku, gdje mi je tetka bila ravnateljica gimnazije, i ona me ohrabrila, te sam u Sisku imao autorski koncert ili u gimnaziji ili u glazbenoj školi. Njegovao sam taj običaj, a naročito to činim od kada je Hrvatska postala samostalna država. Počeo sam to činiti i u Koprivnici u suradnji s Maticom Hrvatskom, a ne s nekom koncertnom udrugom, kao što bi bilo za očekivati. To je bilo tako dobro da sam nakon toga nanizao autorske koncerte kako u Hrvatskoj tako i vani, npr. u Sloveniji. U zadnje vrijeme imao sam spektakularne koncerte u Parizu, u Belgiji, u Beču, naročito je dobar koncert bio onaj u Trstu i iz toga ćemo napraviti CD. Usput, gdje je god moguće držim i predavanja. U Beču sam dva puta gostovao. Ondje sam imao prikaz Brkanovićeva "Ekvinocija", a drugu večer sam govorio o baletu u HNK. Sve to radim s videom. Ne ulazim puno u teoriju. U Trstu, koji je naš, tako reći, susjed bili su iznenađeni kada sam im izložio da u naša četiri grada imamo četiri Opere. Nadam se da ta kazališta sada neće početi zatvarati: i onako slabo živimo, pa da imamo barem to.


Go to

Naslovnica   Prethodna stranica   Prerad Detiček

Popis / Register / Das Verzeichnis (1) (2) (3)