Lovro Matačić, slavni dirigent - kliknite za E-Mail poruku


"S pulta šaljite telegrame"
Lovro pl. Matačić


       

Piše: Emil Čić

Zagrebački "Danas" 27.07.1982,
razgovor s Lovrom Matačićem


      Lovro pl. Matačić, veteran i senior među dirigentima svjetske scene, u Beču je nedavno održao briljantan koncert koji je izvrsno odjeknuo i kod publike i kod kritike. S tim programom nastupio je sa Zagrebačkom filharmonijom prije nekoliko dana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Susret s njim pružio nam je priliku za razgovor.
     - Kada sam nedavno boravio u Beču, u vrijeme Wiener Festwochen 1982., bio sam svjedok burnih i dugotrajnih ovacija koje Vam je na kraju koncerta uputila publika. Koliko je taj grad učinio za Vaš uspon?
     Matačić: Sve što sam naučio u životu, naučio sam najprije tamo Počeo sam kao dijete među famoznim malim bečkim pjevačima, u zboru Wiener Sänger Knaben. Onda je to još bila dvorska kapela, za vrijeme stare Austro-Ugarske, i ipak je baza biti četiri godine u internatu, te slušati i pjevati crkvenu glazbu od Palestrine do Brucknera. Poslije sam privatno studirao u Beču.
-      U Beču ste izveli program u kojem se uz Haidenov Klavirski koncert u D-duru nalazila i Brucknerova Treća simfonija. Budući da Brucknera često imate na repertoaru, sigurno za to postoji neki poseban razlog?
     Matačić: Da, malo prije sam vam rekao da sam kao mali pjevač u Dvorskoj kapeli između ostalog pjevao i mnogo toga od Brucknera, njegove mise u d-molu i f-molu. Tako sam od djetinjstva bio nekako zajedno s Brucknerovom muzikom. Volim ga, naravno, ali sam protiv svake specijalizacije. Dirigiram i Beethovena, Haidena, Mozarta, Wagnera, Straussa, od Talijana Verdija i Puccinija. Ako se specijalizira, čovjek postaje uzak, ali ipak naročito volim Brucknera.
     - Pogorelić je najavio da će sredinom listopada nastupiti u Londonu zajedno s Vama. Kako se rodila ideja o zajedničkom nastupu?
     Propadanje talenata: Matačić: Na tome je insistirala direkcija Londonske filharmonije. Ja sam tamo stalni gost. Iduće sezone ondje imam osam termina.
     -Namjeravate li se zajedno pojaviti i u Zagrebu?
     Matačić: Ako Zagreb želi, vrlo rado. Veselim se nastupu s Pogorelićem u Londonu. U tom ambijentu se osjećam jako dobro. Dobro se razumijem s Londonskom filharmonijom i možda je fino da najmlađi - Pogorelić - i najstariji s ovih strana - ja - nastupamo zajedno.
     - Nedavno sam sudjelovao u razgovoru u kojem se govorilo o propadanju velikih talenata. Netko je tom prilikom rekao da veliki talenti nikada ne mogu propasti, čak ni onda kada su novčane prilike loše, jer se uvijek nađe neki put k usponu. Što Vi mislite?
     Matačić: Apsolutno se slažem. Propali talent, ako je propao nije bio veliki talent. Dosad su se, kroz povijest, veliki talenti uvijek probili. Unatoč financijskim problemima. To ne igra nikakvu ulogu. Kada vidim koliko se danas daje stipendija i pomoći! Mojoj generaciji poslije prvog svjetskog rata, u staroj Jugoslaviji, nitko nije davao ni pomoć ni stipendiju. Ništa. Počeo sam karijeru najprije u osječkom, pa u novosadskom teatru. Počinjali smo u malim teatrima, a ne odmah u Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani. Danju smo radili u teatru, a poslije predstave smo koji put svirali i u kavani da bi zaradili nešto novaca. Dakle, ne vjerujem ni riječ pričama o talentima koji su propali jer nisu imali podršku.
     - Govori se da bi se ponovno morao pojaviti neki veliki kompozitor, koji će u glazbi učiniti nešto preporoditeljsko, veliko i novo. Slutite li dolazak takva čovjeka? Logika; Matačić: Tu nema pravila, pa čak ni logike. Logike ima u tome da se povijest razvija logično. Recimo, poslije Brucknera i Mahlera u Beču su se morali pojaviti Schönberg, pa Berg i Webern.
     - Kada bi se pojavio takav čovjek, preporoditelj glazbe, da li bi on morao biti i dirigent?
     Matačić: Ne. Nitko od velikih kompozitora nije bio dirigent.
     - A ako se to dvoje ipak poklopi u jednoj ličnosti?
     Matačić: To je slučaj s Mahlerom, ali to su rijetki slučajevi.
     - Koliko, i dali orkestar utječe na dirigenta i njegov rad? Kakva su Vaša iskustva?
Lovro Matačić: Hotel Intercontionental 1982, Zagreb, Foto: Maša Ružička      Matačić: Otkako sam kao mladić počeo dirigirati, pa sve do danas, uvijek su mi svi orkestri, i oni mali s kojima sam počeo i oni najveći na svijetu, bili poslušni. Uvijek sam sa svima izvrsno izlazio na kraj. I slušaju me a da i ne vičem. Niti izvodim velike geste. Orkestri, naročito oni veliki, na primjer bečki ili onaj s kojim sam dirigirao u Clevelandu, trebaju pet minuta da shvate tko je pred njima. I ako im se dirigiranje sviđa, ako su zadovoljni, onda ih imate. A ako ne ide, onda ne ide. To je kao neuspjeli brak. Možete se na glavu postaviti.
     Ali isto je tako važno da dirigent, kada dođe pred novi orkestar, za pet ili deset minuta shvati koliko od njega može dobiti, da li maksimum ili osamdeset posto. Tražiti više od toga katkada je izgubljeno vrijeme. Dobro, ima slučajeva, kao što su Berlinska ili Londonska filharmonija, gdje sasvim lako možeš izvući maksimum.. I to se mora znati.
     Uputa: - Postoji još jedan vrlo važan moment u radu s novim orkestrom - kada dirigent na prvoj probi zaustavlja orkestar i daje mu upute. Ako kažeš nešto što je sumnjivo ili nije točno, gotovo je. Toga više nitko ne može spasiti ... Uputa mora biti jezgrovita, kratka i jasno rečena. Uvijek kažem mlađim kolegama: nemojte s pulta slati pisma, šaljite telegrame!
     - Kakav je Vaš odnos prema solistu s kojim radite?
     Matačić: Ja sam zbilja pratio sve velike soliste, od Rahmanjinova do Rubinsteina. Njih je najlakše pratiti, jer ne rade ludosti. Mladima, početnicima, treba pomoći. Najgori su osrednji, koji misle da su nešto. Uopće, kada jedan umjetnik kaže: "Sada sve znam", to je početak katastrofe. Moramo na sebi raditi neprestano i iznova. Vidite, ja ću sada u Rimu na Kapitolu dirigirati Beethovenovu Devetu simfoniju, u studenome u Londonu, u prosincu ovdje u Zagrebu, na Staru Godinu u Beču, pa poslije u Torinu. Svi se šale samnom: na kraju ćeš je znati na pamet.
     A ja sam Devetu dirigirao nebrojeno puta i uvijek iznova sjednem i studiram partituru do u tančine. Čitam i sve što je napisano oko toga. Važno je i to. Ako imam čast i zadatak da dirigiram jednog od velikih kompozitora, tada moram proučavati i njegovu biografiju. Moram točno znati kada je djelo nastalo, što je kompozitora na to navelo. I Gustav Mahler je rekao: "Najvažnije je ono što je iza nota". To treba pogoditi. Koji put pomislim: "E, sad sam pogodio baš ono što je on htio." Onda neumorno iznova na tome radim.
     - Vjerujete li da glazba može oplemeniti i preobraziti čovjeka?      Glazba je glazba;
     Matačić: - Vjerujem. Naravno, pitanje je - koja glazba. Nisam siguran da rock'n roll može oplemeniti. Pardon da se razumijemo: nikada ne pravim razliku između ozbiljne i lake glazbe. Meni je glazba - glazba. Ako je dobra, dobra je. No čitav taj rockerski stil i sve to skupa ... Da li to služi oplemenjivanju duše, ne znam.
     - Osim što ste vrlo uspješan dirigent, Vi ste i skladatelj Kako su Vas primili kao kompozitora?
     Matačić: Dosta dobro. Uvijek sam komponirao. Prva mi je kompozicija bila izvedena baš u Beču na jednom od onih popularnih koncerata u nedjelju poslije podne, a još nisam imao niti petnaest godina.
     - Što možete poručiti muzičkoj publici?
     Matačić: Nešto vrlo važno: slušajte, a ne gledajte dirigenta! Sada je, čini mi se, moda upravo obrnuto, pa je u posljednje vrijeme taj, nazovimo ga, zanat, postao šou. Skaču u zrak, idu pod pult, čine sve moguće razne stvari kojih u naše vrijeme nije bilo. I još nešto: publika često užasno griješi kada koji put dirigentu zamjera što pred sobom ima note dok dirigira. U prošlom stoljeću se napamet uopće nije dirigiralo! Prvi je to izmislio Toscanini, koji je jako slabo vidio. Zbog toga je partiture morao učiti na pamet! Meni je jednom pokojni Klömperer, veliki dirigent, ironično rekao: "Da, da, Toscanini je bio tašt, pa nije htio nositi naočale, a mi sada zbog toga moramo dirigirati napamet ..." Publika stoga često griješi, ako misli da je manje vrijedno ako dirigent pred sobom ima note, da ne poznaje tu stvar. To nije točno.


 

       

Piše: Emil Čić

"Koncert Lovri Matačiću", prikaz koncerta i sjećanje na dirigenta,
u:"Glasnik HDZ" 25.01.1991.

Lovro pl. Matačić - Emil Čić:
razgovor u Hotelu "Intercontinental", kasnije zvan "Opera", u Zagrebu 1982. g.



Koncert Lovri Matačiću :
     Dirigent Lovro Matačić (1899.- 1985.) napustio je ovaj svijet početkom 1985. godine. Sjećam se velikih plakata nalijepljenih u samom središtu Beča, kojima se najavljivao Matačićev nastup, baš u siječnju te godine u kojoj se veliki umjetnik rastao od života. Svi su mislili da će jednoga dana i umrijeti dirigirajući. Tako je vijest o njegovoj smrti primljena kao iznenađenje. Matačić je imao buran život, koji je skoro doživio svoj slom, sličan onom Bleiburškom 1945. Budući da je časničkim činom u NDH bio mjerodavan za sve vojne orkestre NDH, te je njegovao i prisna prijateljstva s tadašnjim političkim i vojnim uglednicima Njemačke i NDH, Matačić je skoro skončao svoj život u logoru Jasenovac, koji je po završetku rata bio prilagođen za nove "stanare". U vrijeme kada je davao svoj prvi i zadnji intervju za tjednik DANAS 27. 07. 1982., pitao sam ga kako mu je bilo odmah poslije rata. Jedina riječ koju je o tome rekao bila je "užasno", s izrazom prigušenog bola.      
     U svojim memoarima o "Povratku velikog Lovre" mezzosopranistica Ruža Posipš Baldani, ujedno i aktivna sudionica u Verdijevu Requiemu (što su ga 18. siječnja 1991. izveli Zagrebački filharmoničari. Akademski zbor I. G. Kovačić, te sopran Ivanka Boljkovac, tenor Eiichi Kobayashi [Japan], i bas Franjo Petrušanec) navodi kako "nakon rata Matačić, iz posve sigurno "neumjetničkih" razloga dugo nije bio nazočan na našoj glazbenoj sceni. I, jednog dana, neki pametni i hrabri ljudi donijeli su dalekosežnu odluku kojom mu je dopušten povratak na scenu … I zato je bolje ne spominjati imena, osim Ive Vuljevića, koji je u situaciji oko Lovrina povratka sigurno bio spiritus movens, ali je isto tako sigurno da takve odluke nije mogao donositi sam …" (Vjesnik, 19. 02. 1990.)      
Verdijev "Requiem", Matačić i pjevačica Ruža Pospiš - Baldani stoje u prisnoj vezi. Prema pričanju, 1974. Ruža Pospiš pjevala je u Requiemu na Napoleonovu grobu, povodom 300. godišnjice utemeljenja Doma invalida, "a kada smo se vraćali iz Pariza, nakon izvedbe Verdijeva "Requiema", na aerodromu su nas čekali Ivo Vuljević i Branimir Sakač. Upitavši maestra kako sam pjevala, rekao je: "Pjevala je tako da želim da meni na grobu pjeva 'Lacrymosu'…"      
Ako je ovo bila Matačićeva želja, onda se ona donekle i ispunila, u okviru memorijalnog koncerta, šest godina nakon smrti.

Posljednji interview

       Tri godine pred smrt Lovro pl. Matačić pristao je da s njim objavim njegov prvi, i na žalost, posljednji intervju za tjednik DANAS. Nazočnost austrijskog kulturnog poklisara Alberta Mosera, u uvodnom dijelu koncerta, potvrđuje Matačićeve riječi o Beču i, dakle, Austriji: "…Sve što sam naučio u životu, naučio sam najprije tamo Počeo sam kao dijete među famoznim malim bečkim pjevačima, u zboru Wiener Sänger Knaben. (…)Tako sam od djetinjstva bio nekako zajedno s Brucknerovom muzikom. Volim ga, naravno, ali sam protiv svake specijalizacije. Ako se specijalizira, čovjek postaje uzak, ali ipak naročito volim Brucknera.…"
      Albert Moser, od 1983. g. predsjednik Salzburškog festivala i vršilac mnogih drugih dužnosti od ključne važnosti u kulturnom životu Austrije, u pozdravnoj riječi potvrdio je svoju bliskost s Matačićem, te naglasio duboku povezanost Lovre i najvažnijih austrijskih glazbenih centara. "Bio je veliki Europejac, Austrijanac i, svakako Hrvat. Volio je glazbu čitavog svijeta, ali nadasve je volio glazbu Antona Brucknera, velikog skladatelja. Vrlo sam ponosan što sam mnogo puta smio pozvati ga u Austriju, da sudjeluje na mnogim koncertima. U svojoj osobi utjelovio je veze između Austrije i Hrvatske …"
     Nakon smrti Lovre Matačića Hrvatska je ostala bez svog jedinog dirigenta, koji je postigao slavu svjetskih razmjera. Zagrebačka filharmonija odonda nema dirigenta koji bi mu bio ravan. Naš veliki orkestar nema više Velikog dirigenta, pa prema tome Hrvatska mora pronaći ili odgojiti takvog čovjeka. Hrvatski orkestar, doduše, može predstavljati hrvatsku glazbenu kulturu i sa stranim dirigentima, ali oni u tom slučaju moraju imati snagu jednog Matačića. A takav čovjek još nije na vidiku; pred orkestrom Zagrebačke filharmonije više redovito ne stoji.

Izvedba Requiema

       Izvedbu Verdijeva "Requiema 18. siječnja 1991. počastio je svojom nazočnošću i predsjednik republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, zajedno s predstavnicima Hrvatskog sabora. Nakon pozdravnih govora Ivana Cerovca, umjetničkog upravitelja Filharmonije, i spomenutog poklisara Austrije A. Mosera, uslijedio je koncert pod ravnanjem mađarskog dirigenta Gyorgy G. Ratha. Ovaj dirigent predstavljao je pravilan izbor filharmonijske uprave, budući da kao odličan operni dirigent, opravdano priznat i od talijanske kritike, odgovara potrebama Verdijeva Requiema, kojeg mnogi muzikolozi i glazbenici uspoređuju upravo s operom. No, to automatski ne znači da je Rath svojom osobnošću ravan Matačiću, iako je nositelj više dirigentskih priznanja. Za koncertne izvedbe u Matačićevu stilu nije dovoljna dirigentska tehnika i temperamentna žestina. Treba zračiti snagom lica i lika velikog maestra Lovre. Ovu osobinu G. G. Rath nema.
     Na čitavom koncert od izvođača najviše su se istakli zbor "I. G. Kovačić" i Filharmonija. Dirigent je odista držao pravi tempo: naime, sve snimke "Requiema" na gramofonskim pločama traju otprilike sat i tričetvrt, a Rath je postigao upravo tu dužinu trajanja (što dirigentima ne uspijeva uvijek). Zbor "I. G. Kovačić zadržao je zvonkost postignutu pod palicom našeg najznačajnijeg zborskog dirigenta Vladimira Kranjčevića. Ipak, Saša Britvić kao neiskusan, no svakako sposoban mladi dirigent, izgubio je potrebnu jasnoću dikcije, kakvu smo imali prilike čuti upravo pod palicom Kranjčevića 12. siječnja u Hrvatskom glazbenom zavodu. Dikcija je temelj pjevanja, i njoj treba posvetiti osobitu pozornost pri svakom pjevačkom radu, bio da se radi o zboru ili solo-pjevanju. Na području zborskog (ne i orkestralnog) dirigiranja Kranjčević je Matačićev nasljednik, jer pod njim svaki zbor postiže najvišu razinu umjetničkog muziciranja. "Ivan Goran Kovačić" to potvrđuje.
     Među solistima teško je izdvajati najbolje izvođače. No, Franjo Petrušanec, premda je na jednom mjestu pogriješio, ima najpravilnije pjevačko držanje i najjasniju dikciju. Ivanka Boljkovac ovog puta imala je puni, razvijeni volumen glasa, no nikako ne možemo prijeći peko njezinih isforsiranih visokih registara, naročito skokova s kojima samo nestručna publika može biti zadovoljna. Boljkovčeva ima divnu boju glasa, ali dikciju i držanje glave pri pjevanju mora ispraviti. Inače … tenor Japanac Eiichi Kobayashi potpuni je promašaj u izboru pjevača. Slabog i bezizražajnog glasa gušio se u zvuku i pjevanju ostalih solista, koji su ga okruživali. Moramo se upitati: Hoće li Hrvatska uskoro postati transfer za isprobavanje zapadnog tržišta mladih Japanaca? Zar mi zaista ne možemo odgojiti hrvatskog tenora?
     Ruža Pospiš - Baldani pjevala je solidno, ali sjećamo se i opojnijih trenutaka njezine karijere.

           

Lovro Matačić (1899. - 1985.) -
dirigent koji je imao intrigantnu prošlost

 

     O najvećem hrvatskom dirigentu XX. stoljeća, Lovri Matačiću, u međuvremenu je napisano vrlo mnogo. Ne samo da je iza njega ostalo mnoštvo kritika, radio - TV snimaka, gramofonskih i CD ploča već mu je 1996. godine izdavačka kuća "Antun Gustav Matoš" objavila i monografiju "Matačić" u kojoj se nalazi sabrano sve ono što bi trebalo biti najvažnije. No, u ovoj priči o Matačiću ovaj puta ćemo dodati i neke crtice iz njegova života o kojima se ne zna a o njima se govori i poslije njegove smrti.

Nastup u Dubrovniku 1982.g., tvrdjava Revelin. Foto: Emil ČIĆ

     Prema spomenutoj monografiji Matačić je o svome životu rekao: "Vidio sam put na svom početku i na kraju. Već je to pustolovina. Baš u ovom stoljeću. Tu se ne mijenjaju samo generacije. Sve se mijenja. A ja sam sve to zapravo doživio (...) Ljudski se život ne razvija u ravnim linijama. nego u valovima. Moji su valovi bili slom 1918., poznanstvo s revolucijom i hrvatska ideja. Ona je počela kod ljudi moje generacije. S ubojstvom Radića. Prije smo svi bili lijevo orijentirani ...( str. 181) Matačić je svoju karijeru, u stvari, započeo u Beču: ondje se u vrijeme K. u. K. monarhije školovao u Zboru Bečkih dječaka i to mu je odredilo čitav tok života. Već u šesnaestoj godini ondje mu izvode "Fantaziju za orkestar", ali te su note izgubljene. Nakon Beča prijelomna godina Matačiću je bila 1922. kada dobiva mjesto opernog dirigenta u Ljubljani i to ga spašava s ruba umjetničkog ponora u Novome Sadu, a kako je pokazao visoku umjetničku kvalitetu pozivaju ga i u Beograd, gdje osam godina ravna tamošnjom operom. Prvi važniji uspjeh Matačić ostvaruje 1928. kada u Beču izvodi Baranovićevo "Licitarsko srce", a drugi najviši vrhunac doseže 1936., kada ravna Berlinskom filharmonijom. Berlinčani i Bečani pamte ga prvenstveno po Bruckneru, a prvo usmeno priznanje prima od slavnog dirigenta Furtwänglera. U Zagreb ga dovodi Krešimir Baranović, i tu, u razdoblju od 1932. do 1938. Matačić ostvaruje (zajedno s nastupima u inozemstvu) svoje prvo najznačajnije razdoblje karijeri. Od svih djela što ih je dirigirao, čini se da je Matačić osobito volio Šostakovičevu 1. simfoniju i Janačekovu operu "Jenufa", a od neugodnosti što ih je imao kao umjetnik najviše su mu ih priredili zagrebački glazbeni kritičari prije II. sv. rata.

     Svjetski rat Matačić je proveo na relaciji Zagreb - Beč, kao potpukovnik i glavni zapovjednik svih ustaško-domobranskih orkestara u NDH. Na to mjesto imenovao ga je osobno maršal Kvaternik. Njegovao je prisne odnose s tadašnjim političkim i vojnim uglednicima NDH i Njemačke. Zbog toga je nakon rata zamalo izgubio glavu. A nitko ga ne bi uspio spasiti da se o njemu onda pričala priča koju sam doznao "iz prve ruke". Naime, od bivšega hrvatskog veleposlanika u BIH, dr. Zdravka Sančevića čuo sam svjedočanstvo da je Matačić bio član ustaške stranke i da je bio ustaški doušnik u Beogradu! Međutim, o Matačiću je njegov suradnik i prijatelj Marijan Zuber (osnivač Varaždinskih baroknih glazbenih večeri) rekao slijedeće: "Ne to nije točno. (...) Matačić nije bio ni hrvatski nacionalist ni Jugoslaven: on je po uvjerenju bio crno-žuti monarhist lijeve orijentacije. Matačić je bio za Austro - Ugarsku. Matačić nikada nije postao hrvatski nacionalist! Njegova familija je bila takva, aristokratska. Otac mu se tu u Varaždinu vozio u četveropregu i pripadao tim aristokratskim krugovima. Priča o Matačićevu ustaštvu je izmišljena. Ja sam ga zbilja vidio i pijanog i trijeznog i znam sve o njemu. Kada je, kao lijevo orijentirani u Beču 1945. doživio prevrat veli: idemo doma, natrag u Hrvatsku. Nismo nosili puške i nismo se mogli nikome zamjeriti. A kada smo se vratili obojica smo bili suđeni na smrt. Nije istinita niti priča da je "cinkao" zarobljenike. Matačić je bio takav da nije imao kičme. To je točno. Nije "cinkao" zarobljenike, već, da se dodvori upravi "cinkao" je stražara da mu je propustio flašu rakije! (...) Matačić se izvukao preko svoje žene, Lilike, koja je kao Židovka uhvatila vezu s Mošom Pijadom, te je Matačić izišao s robije nakon godinu dana...." Kada sam Zdravka Sančevića ponovno upitao o tome, pozvavši se na ovo svjedočanstvo, on mi je potvrdio da je njegov otac iz prve ruke bio informiran o Matačićevu obavještajnom angažmanu u Beogradu, i da je čak sudjelovao u Matačićevu kofidentstvu! Stvarno zanimljiva priča!
     Kao star čovijek Matačić je bio široke ruke: svima koji su u glazbi trebali njegove preporuke dobili su ih od njega, - ako su ih zatražili. U vrijeme kada sam napravio interview s njime spremao sam se za studij kompozicije i dirigiranja u Austriji i kada sam ga zamolio da mi dade preporuku za studij, on, slavni Matačić dao mi ju je bez ustručavanja. Bilo je to za mene, ipak, iznenađenje: preporuku sam zamolio sumnjajući da će mi je dati. Ali on je razumio moje glazbene ambicije i - podržao ih je!
     Kada je nakon rata započeo svoju drugu karijeru Matačiću su pomogla dva čovjeka: slavni austrijski dirigent von Karajan, a u Jugoslaviji - osobno Tito. Neki glazbenici pričaju da je Karajanu ispričao tužnu priču o svome političkom progonstvu, ovaj mu se smilovao i prepustio mu svoje mjesto u londonskoj opernoj predstavi. (Karajan je radi karijere imao članstvo u nacističkoj stranci i bio Hitlerov Liebling-dirigent, pa je na taj način doživljavao i slučaj Matačića). I to je bio početak velikog uspjeha. A kod nas, Tito je prije toga shvatio koliko vrijedi steći naklonost takvoga čovjeka i dao mu je putovnicu. Matačić mu to nije nikada zaboravio, pa se priča da kada je Tito umro Matačić otkazao nastup u milanskoj Scali. Izišao je pred publiku i rekao:"Danas ne mogu dirigirati, jer je umro moj prijatelj Tito"!
     Matačića Austrijanci danas smatraju za Staroaustrijanca koji je među najzaslužnijima za promociju Antona Brucknera i njegovih devet simfonija. A mi možemo biti sretni da je, unatoč svemu, kod nas ipak rođen naš jedini genijalni dirigent u ovome stoljeću, koji je stekao slavu o kojoj mnogi mogu samo sanjati.

Link na Interview: Desmond Egan


Naslovnica   Prethodna stranica   Wiener Bürgermeister / Bečki gradonačelnik Dr. Helmut Zilk

 

"An interview with Lovro Matačić" © by Emil ČIĆ

Matačićev poziv
Matačićeva preporuka