Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Hrvatska glazbena kultura:
I u glazbi Hrvatska je sinteza Europe


"Fokus", 21. 01. 2006/297

Govori: Emil Čić


     Prošle godine naš sugovornik i suradnik objavio je tri knjige o glazbi pod radnim naslovom «Hrvatska glazba i glazbenici». Jednu od knjiga, «Hrvatska glazba i glazbenici», predstavio je u Irskoj, a dvije nedavno objavljene također su krenule u svijet, jer su objavljene dvojezično, na engleskom i hrvatskom jeziku. Ciklus knjiga «Hrvatska glazba i glazbenici» već ima dobar odjek, a bilo je i zlih jezika koji su raširili vatru otpora publikaciji, te je 20. prosinca 2005. godine otkazana prezentacija knjige «Hrvatska glazba i glazbenici» u Riječkoj operi bez najave drugog zamjenskog termina! Dakle, originalnost pothvata, kontroverznost i tema postali su dobar povod za ovaj razgovor:

     - Kako ste došli na ideju da izdate i razvijete ciklus knjiga pod nazivom «Hrvatska glazba i glazbenici»? Nije li to posao muzikoloških i povijesnih institucija, a ne pojedinca?

     Prije svega, u povijesti kulture i politike pojedinci izgrađuju ili utemeljuju institucije, i pojedinac svojim radom može postati kriterij, pojam nacionalnih vrijednosti ili pojam destrukcije nacionalnih vrijednost (kakvih među sobom imamo najviše) i ako tako želimo reći – može postati institucija, s pozitivnim ili negativnim predznakom. Na primjer, jedan izrazito pozitivan lik, koji je u Hrvatskoj na prijelazu 19. u 20. stoljeće postao kult mladih, dakle «institucija», jest Antun Gustav Matoš (također pravaški ideolog i glazbeni kritičar!) koji je - u međuvremenu – postao predmet mojeg postdiplomskog proučavanja (s motrišta filozofsko-religioznog vrednovanja). Kao vrhunski kritičarski um Matoš je vrednovao umjetnost svoga doba, postavljao je kriterije vrijednosti u hrvatskome društvu, te je ujedno i sam pisao umjetnička djela i s obzirom na sjajne domete trebao bi biti jedan od kritičkih i kreativnih uzora (kao što je to bio u svoje vrijeme), za one koji umiju cijeniti i žele pravilno procijeniti vrhunsku umjetničku i filozofsku vrijednost nekog djela. Matoš je na neki način kult, on je «institucija». U tom smislu i smjeru svoj intelektualni kapacitet u knjizi «Hrvatska glazba i glazbenici» nastojao sam razvijati i ja, davno prije nego li sam se znanstveno pozabavio «slučajem Matoš». Dakle, bavljenje temom «Hrvatska glazba i glazbenici» kritički vrednuje povijesne trenutke naše glazbene stvarnosti i nudi kriterij za shvaćanje i očuvanje naših kulturnih vrijednosti.

     - Zasigurno postoji i neki drugi razlog zašto pojedinci zapravo rade posao koji je predodređen za institucije?

     Posljednjih godina kod nas se muzikološke institucije u Zagrebu, odnosno muzikolozi koji ondje rade, bave izdavanjem i prevođenjem stranih djela o glazbi, a hrvatskom glazbom tek toliko koliko nalazimo u časopisu «Arti Musices» i u deset raznih zbornika kojima doprinose daju razni autori. Knjige od samo jednog autora su vrlo rijetke. Na području hrvatske glazbe muzikolozi se npr. ne bave sređivanjem partitura genijalnih hrvatskih skladatelja niti kritičkim vrednovanjem hrvatskih glazbenika na način na koji tome pristupa glazbeni kritičar, a između ostaloga, kao što već znate, i glazbena kritika je jedna od mojih profesionalnih djelatnosti. «Hrvatska glazba i glazbenici» je prva knjiga s tim naslovom s ciljem vrednovanja naših dometa i nakon što je stvorena došla mi je ideja da bi to bio dobar naslov za projekt kojim se bavim, da taj naslov može postati dobar radni naslov za sve knjige koje bih u okviru svojeg budućeg bavljenja glazbom mogao izdati. Tako je naslov «Hrvatska glazba i glazbenici» postao nadnaslovom čitavog projekta u čijem sam okviru izdao knjige «Hrvatski skladatelj – Josip Haiden» engleskog muzikologa W. Hadowa (uz vlastiti prošireni komentar) i svoj filozofski spis «Glazbeni aspekti filozofije umjetnosti Miha Monaldija» (Dubrovnik 16. st.).

      - Što ste nastojali dokazati knjigom «Hrvatska glazba i glazbenici»? Koja je bila vaša glavna misao vodilja?

     Čitava knjiga je pregled mojeg glazbeno-publicističkog djelovanja, koji se sastoji od preko stotinu pažljivo izabranih članaka složenih prema jednom idejno-povijesnom logičnom redu, dakle, ne kao kronološki pregled moga pisanja, već kao povijesni pregled hrvatske glazbe i ideja koje su utjecale na glazbu i što su se razvijale zajedno s njom. Ovu knjigu od početka do kraja povezuje nekoliko bitnih ideja i stavova: ništa od onoga o čemu sam pisao nije bilo bez odnosa prema mojem nacionalnom i kršćanskom stavu, ništa od toga o čemu sam pisao nije bilo bez određene vizije o tome što je umjetnost i kako bi ona finalno trebala izgledati. Već kao skladatelj imao sam u sebi ideju grandiozne, velike umjetnosti i kako ona treba izgledati i sve o čemu sam pisao opisano je u okviru jedne vizije filozofije povijesti, jer sam među ostalim i filozof povijesti što sam potvrdio s više znanstvenih članaka tog profila i knjigom «Povijest hrvatskih neprijatelja». Čitavu knjigu ujedinjuje jedna zajednička vizija, zajednički kriterij i ujedinjujuća ideja. Vrlo je bitno i to da tu knjigu obilježava i hrvatski nacionalni identitet. U čitavoj knjizi, od početka do kraja, čitatelj će moći uvidjeti da Hrvatska nikada nije bila niti postala Balkan i da ju kao takvu mogu tumačiti samo domaći orjunaški mediokriteti, koji su uistinu balkanizirani Balkanci. Kroz pregled činjenica u toj knjizi uviđamo da u duhovnom pogledu Hrvatska nema što tražiti na Balkanu.

      - Ali se, unatoč tomu, Hrvatsku i dalje gura prema Istoku?

      To što se Hrvatsku u geopolitičkom smislu može gurati u takav kontekst – to je drugo pitanje, ali svojim kreativnim dometima na polju kulture, umjetničke i narodne glazbe Hrvatska nikada nije postala Balkan, niti to više može postati. U dimenzijama kulturne profiliranosti Hrvatska je uvijek bila Srednja Europa koja je ujedno čvrsto usidrena na Mediteran. U Hrvatskoj umjetničkoj i narodnoj glazbi nikada se nije ustalio islamski/turski glazbeni element kao što se to dogodilo kod Srba. Oni su Balkanci jer u svom nacionalnom identitetu nose poganstvo (krvožedne narodne pjesme, kako je to lijepo dokazao dr. Franjo Glavina!) i orijentalni element (glazba!). I u glazbi vidimo da je Hrvatska, kao što je Milan pl. Šufflay rekao, sinteza Europe, Europa u malom. Kroz ovu knjigu uviđamo da glazba nije samo zabava: ona je duh, glazba je čisto duševno raspoloženje.

      - Glazba je nešto više, uzvišenije?

      Glazba je osjećaj koji kroz odgoj utječe na razvoj karaktera, na razvoj misli i svih duševnih sposobnosti, što je kao misao i činjenica naročito detaljno i sasvim jasno razrađeno u mojoj knjizi «Glazbeni aspekti filozofije umjetnosti Miha Monaldija». I kada je jedan autor napisao knjigu «Emocionalna inteligencija» bio je na tragu ideje glazbe. Naime, glazba kroz emociju uistinu razvija inteligenciju, ali to na žalost naši ministri kulture i njihovi pomoćnici nisu shvatili niti to mogu shvatiti. Nije im dano, rekao bi Isus. I uslijed toga vidimo da nakon propasti Jugoslavije status glazbe u odgoju ne samo da nije poboljšan već je radikalno pogoršan: broj sati glazbenog odgoja smanjen je i glazbeni odgoj se odvija na lošim pretpostavkama. Ti i takvi ministri koji glazbu tretiraju balkanski, kroz svoju suženu kulturnu svijest loše utječu na školovanje umjetničke duševnosti hrvatskoga naroda.

      - Na neki način politika se, dakle, loše bavi s glazbom, ne shvaća njezin politički značaj?

      Glazba, religija i politika odvijaju se zajedno kroz čitavu povijest. U povijesti možemo naći da je vođa protestanata Martin Luther pokretao svoje mase kroz religioznu popijevku, možemo vidjeti da je francuska revolucija pokretala mase kroz par stotina revolucionarnih popijevaka što su palile duše; naime, glazba je bila i zloupotrebljavana. Tako u povijesti nalazimo i to da su Englezi nakon I. svjetskog rata i svojih 700.000 mrtvih liječili nacionalnu depresiju kroz masovnu pjesmu, često šovinističkog karaktera, a Hitler je također duh njemačke nacije ujedinjavao kroz novi ugođaj, kroz koračnice i pjevane pjesme u koje je unio svoje političke ciljeve. Glazba je služila da se duh nacije ujedini i usmjeri prema jednoj ideji.

      - Kako je taj fenomen prisutan u vašoj knjizi?

     Kroz moje knjige čitatelj može uvidjeti da glazba utječe na duh nacije i da pod utjecajem određene glazbe taj nacionalni duh može rasti ili propadati. Stoga nije slučajno da se nama u kontekstu politike «Zapadnog Balkana» u Hrvatsku uvoze i reklamiraju srbijanski orijentalni sastavi čiji su predstavnici prečesto povezani s jugoslavenstvo (Đorđe Balašević, omladinski sekretar) i četništvom (Lepa Brena, bosanska četnikuša, koja je u četničkoj uniformi pjevala bosanskim četnicima, a da o Arkanovoj Ceci i ne govorimo). Sličan slučaj imamo i kod riječkog jugo-nostalgičarskog «pop-banda» «Let 3», koji kroz folklorni motiv nastoji ujediniti jugoslavenizirani Balkan: pop kultura nastoji stvoriti novu paralelnu supkulturu i novu supkulturnu naciju bez istinskih i trajnih vrijednosti...

      - Znači, vaše bavljenje politikom, poviješću, filozofijom i političkom poviješću nije neko udaljavanje od glazbene profesije već specijalističko ostajanje u glazbenoj profesiji?

     Tako je. U stvari, knjižica od stotinu stranica «Glazbeni aspekti filozofije umjetnosti Miha Monaldija» je sinteza svega toga: to je originalan znanstveni rad, po mome sudu, velike vrijednosti u kojem se vidi povezanost glazbe sa svim fenomenima društva, politikom, teologijom i filozofijom i sada je sazrijelo vrijeme da ju objavim i to dvojezično da to jednom bude međunarodno potvrđeno kao priznata izvorna filozofska vrijednost.

      - Proizlazi da je vaša borba protiv mediokritetstva i mediokriteta, u stvari, borba za osvješćivanje pravih vrijednosti kao što je to činio Matoš? Kako možete dokazati ispravnost svojih kriterija?

      Proučavajući A. G. Matoša ustanovio sam da se borio s istim problemima s kojima se i sam susrećem, ali našao sam i to da je imao daleko veću slobodu pisanja nego li je to slučaj danas: danas, nakon što je komunizam oprao mozgove od svakog kritičkog mišljenja, kritičara se doživljava kao klasičnog novinara koji prenosi događaje, pa stoga kritičar kao da nema pravo davati svoje mišljenje. To je apsurdno i apsolutno pogrešno: kritičar društva (recimo, kršćanski filozof koji razumije vrijednosti svoje nacije!) i kritičar umjetnosti su oni koji imaju pravo na meritorno mišljenje, jer takav je najčešće od djetinjstva školovao svoj duh i um na jedan cjelovit, kontinuiran i istančan način razumijevanja. Danas je takvo mišljenje gotovo nemoguće izraziti. Matoš bi danas imao većih problema nego li ih je imao u njegovom vremenu! Zamislite vi kako daleko kod nas bezobrazluk ide: prije sedam-osam godina u Zagrebu je održan muzikološki skup pod nazivom «Između moderne i avangarde» gdje sam referat imao i ja. Budući da referat nije odgovarao liberalnim stavovima urednice Eve Sedak to je bio jedini spis koji nije uključen u zbornik što je objavljen pod tim naslovom godine 2004., a ja knjigu nisam dobio niti kao kritičar da o njoj napišem recenziju! A najavljeno mi je i to da je to jedini tekst koji je odbijen! Zamislite vi tu drskost: svim članovima skupa tiskati referate samo nepodobnome – ne! (Vidi «Arti musices» 36/1 str. 180 s popisom objavljenih članaka zbornika) Najlošiji kritičari su oni koji ne znaju reći razlog zbog kojeg je nešto dobro ili loše! A takvi odlučuju o hrvatskoj kulturi.

     - Kako kritičar može ili ne može dokazati ispravnost svojih kriterija?

Argumentacijom utemeljenom na znanju i, ako treba, polemičkim sukobom koji slama drugu stranu, kao što je to radio Matoš. Dajući usporedbe s najvećim priznatim svjetskim uzorima i vlastitim iskustvima Matoš se posvadio - kako sam kaže - s tri četvrtine Zagreba (uz namjeru da se posvadi i s ostatkom glupana – kako kaže), ali kao intelekt on je bio netko tko se morao i mogao dokazati, i dokazao se, u vatri borbe i patnje. Kao kritičar on je odgojio mladu hrvatsku generaciju koja je od komunista poubijana u II. svjetskom ratu, te smo tako opet zapali u mediokritetstvo.

     - Što bi zapravo trebao biti kritičar?

      Kritičar je, dakle, usijani čelik koji udara svoj žig u stvarnost u kojoj živi i, ako je sjajan, kritičar postaje pisac, samurajski mač s 38.000 čeličnih oštrica, koje nikada ne otupljuju, on je filozof koji pokreće duhove da misle i oplemenjuju svoje stavove. Kritičar je tako ujedno i umjetnik koji izaziva i mržnju i zavist, jer glupani nikada neće priznati da su u «parlamentarnoj većini» (opet Matoš). Smisao ciklusa «Hrvatska glazba i glazbenici» je upravo u tome da se istaknu prave vrijednosti, s ciljem da pomete mediokritete i koteriju/klanaše što si čuvaju stolice, te da se tom operacijom otvori prostor pravim stvaralačkim snagama koje su odista darovite i umjetnički snažne. Danas je to postala gotovo «nemoguća misija»: gluposti i pokvarenosti ima previše, ali istina, pravda i ljepota ne smiju se predati.