Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Recenzija knjige:


Josip Magdić, red. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu Berislavićeva 16


    R E C E N Z I J A       K N J I G E
     
HRVATSKA    GLAZBA
I  GLAZBENICI


E M I L A       Č I Ć A


      Emil Čić, muzikolog, skladatelj, publicist, prevoditelj, glazbeni kritičar i istraživač, neobično je zanimljiva osoba u našem javnom životu. U svojem je istraživanju radikalan, beskompromisan i neumoljiv. Bira izazove i ne zadovoljava se polovičnošću. Sve pojave i probleme proučava i razlaže uzročno-posljedično i s lakoćom donosi pretpostavke, rješenja i zaključke. Od mnogobrojnih članaka – a ima ih preko tisuću – koje je objavio u različitim časopisima, dnevnim listovima, revijama ili zbornicima, mogao je prirediti nekoliko opsežnih knjiga, o glazbi imamo tek jednu pred sobom. To je HRVATSKA GLAZBA I GLAZBENICI, knjiga koja je nastala upravo kao zbir pojedinačnih naslova objavljenih u Vjesniku, Hrvatskom slovu, Hrvatskom vojniku, Slobodnoj Dalmaciji, Večernjem listu, Narodu, Maruliću, Državnosti, Fokusu itd.
      Iako su članci naizgled cjeline bez međusobne povezanosti, upravo je posebno zadovoljstvo činjenica da je sve rečeno i obrađeno u postavljenoj tezi i nije potrebno nikakvo naknadno nadovezivanje. Obilje raznorodnih tema omogućuje sagledavanje cjelokupne povijesti hrvatske glazbe, a eventualni nedostatak nekih tema i ne primjećuje se. Sve teme, iako je riječ velikim dijelom o povijesti hrvatske glazbe, korjenito su i čvrsto povezane sa suvremenim nametnutim hrvatskim življenjem i životarenjem gdje autor često nastupa u ulozi suvremenog i hrabrog proroka i vjeruje da neće ostati vox clamantis in deserto.
      Knjigu autor započinje za našu sadašnjost mnogoznačnim citatom iz kineske enciklopedije Proljeća i jeseni Li Bu Vea:

....Pojavi li se glazba koja je nečista i koja kvari običaje, izazvat će nečistoću duha i slaba duhovna raspoloženja. Ta će posljedica uroditi svim vrstama poroka i pokvarenosti. Zbog toga se plemeniti vraća na ispravan put i njeguje svoju vrlinu. Iz čiste vrline proizlazi čista glazba.... Gdje vladaju plemeniti običaji, vlada plemenita glazba, gdje su običaji bijedni i glazba je bijedna...


      Navedeni dio citata jasno govori i najavljuje ono o čemu će biti govora u ovom Čićevu opusu, koji obuhvaća preko četiri stotine stranica. Djelo je autor posvetio, kako navodi: «Majci Nadi koja je u mojoj ranoj mladosti uložila trud oko mog glazbenog odgoja, ocu Emilu, koji je uložio novce, baki Ani i tetki Darinki, koja je uložila srce.»
      Pet opsežnih poglavlja razmatra hrvatsku glazbu sagledanu iz svih kutova.

      Prvo uvodno poglavlje sadržava sljedeće dijelove:
      - Glazbena kritika u novoj ulozi,
      - Glazba u obrazovnom sustavu (18 naslova),
      - Filozofija glazbene povijesti i povijest glazbe, Recenzije znanstevenih časopisa, knjiga i kompaktnih ploča (18 naslova),
      - Ideje, ideologije i glazba (12 naslova);

      Drugo poglavlje Hrvatski skladatelji XX. stoljeća i njihove ideje ima sedam naslova;
      Treće poglavlje Muzikološke recenzije: Glazbene istine koje se čitaju između redaka sadržava jedanaest naslova;
      Četvrto poglavlje nosi naslov: Hrvatski zaslužni muzikolozi, šest naslova, i
      Peto poglavlje je podijeljeno u dva dijela: Razgovori o glazbi: Glazbena oligarhija? s tri naslova i Značajni interviewi i kratki životopisi ima četrdeset i tri naslova.
      Svaki članak obrađuje svoju određenu temu i problematiku vezanu za nju, ali osvrnut ću se samo na neke, iako je svaki tekst pomno odabran i napisan.
      Uz naslov Najizvornije crkvene pjesme, uz pohvale izdanju i očuvanju nacionalne svijesti citirajući dokument Sancrosanctum Concilium s II. vatikanskog sabora: «... Neka se s najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe i neka se njeguje pučko vjersko pjevanje», autor Emil Čić, sagledavši što se u nas događa, navodi: Na žalost, posebice u naše vrijeme, nepozvani i neupućeni, znani i neznani pojedinci, tzv. obrađivači, počeli su u svojim aranžmanima melodijski, harmonijski i ritmički bezobzirno nagrđivati izvorne pučke napjeve u tolikoj mjeri da se mnogi božićni napjevi izvorno objavljeni prije pedesetak i više godina danas teško prepoznaju...
      Čić je izvrsno uočio i naveo u članku Barok i Hrvati važnost hrvatske muzikologije koja se između ostaloga usredotočila na obradbu barokne glazbene kulture u Hrvata, o čemu je izašla zbirka znanstvenih referata pod naslovom Glazbeni barok i Zapadni Slaveni u kontekstu europskog kulturnog zajedništva što je tiskano u obliku knjige (urednik: dr. Stanislav Tuksar) kao prilog Hrvatske u projektu Itineraires cultureles européens – routes du baroque u suradnji s Europskim savjetom u Strasbourgu.
      Nadalje Čić u članku Slavni skladatelj piše o našem velikome majstoru Vinku Jeliću kojeg je predstavio najprije Dragan Plamenac, zatim Albe Vidaković s prikazom opusa, te dr. Lovro Županović koji je dodao važnu analizu Jelićeva opusa. Napokon ga je i dr. Ennio Stipčević uvrstio u najranije europske barokne majstore.
      Na isti način u članku Svete pjesme baroknog genija Čić opisuje snimanje kompletnih djela najbriljantnijeg hrvatskog ranobaroknog majstora Ivana Lukačića, čemu je u velikoj mjeri pridonio urednik edicije Musica sacra Alojzije Prosoli, koji je zaslužan između ostaloga i za izdavanje kompaktne ploče Pisni za naypoglavitiye, naysvetiye i nayveseliye dni svega godišća... tj. najstarije hrvatske pjesmarice s notama iz ranog baroka što ju je u Beču 1635. izdao Atanazije Georgiceo – Jurjević, o čemu piše Čić u članku Najstarija hrvatska barokna pjesmarica koje je unikatni primjerak pronađen 1994.
      Na kraju bogatog članka Rokoko i klasika Sorkočevića Čić nas prijekorno opominje riječima:
      Prema našim najvrednijim precima i umjetnicima nismo naučili postupati s dužnom pozornošću zbog čega na površini našeg kulturnog života ostaje pustoš ili podcjenjivanje stranaca prema našim kulturnim dostignućima. Primjer Luke i Antuna Sorkočevića dokazuje nam da je teško i nezahvalno biti veliki duh u maloj sredini. A Hrvatska će kao zemljopisna činjenica u očima svijeta biti toliko velika i vrijedna koliko će istinski velikih ljudi imati na svojoj kulturnoj površini.
Članak Joseph Haydn ili Josip Haiden?! – Austro-hrvatski utemeljitelj klasičnog glazbenog stila pobuđuje posebnu pozornost budući da je već poslije Franje Kuhača engleski muzikolog Sir William Hanry Hadow (1834.–1937.) istražio na licu mjesta i opisao Haydnovo podrijetlo u knjizi objavljenoj 1897. A Croatian Composer, Notes Toward a Study od Joseph Haydn. Reprint je objavljen u New Yorku, SAD. Zanimljivo je da ta knjiga ne postoji u Hrvatskoj. Svakako bi trebalo nastaviti s provjeravanjem i vidjeti što je engleski muzikolog konkretno otkrio i kakve je imao namjere.
      U prikazu Hrvatsko ime istarske glazbe od osobite je vrijednosti uloga i važnost «istarske« glazbe o čemu javnost gotovo ne zna ništa. ...kad netko spomene istarsko-primorsku glazbu, mnogi misle da ona postoji jedino kod nas. Kao da smo mi pali s neba... Ima je svugdje pomalo, no najviše u Bosni, oko Kostajnice, Požege, u Turopolju, pa čak i na vratima Zagreba (selo Otok). Zašto onda takvu glazbu zovemo «istarskom», kad je ima i drugdje? Zato što ona ondje živi u kompaktnim masama, a drugdje tek u pojedinim oazama...? Iako se svijet zanima za našu izvornu glazbu koja je vrlo zanimljiva i vrijedna, većina naših «stručnjaka» smatra da je ta glazba «hrvatska sramota», a sličan je i odnos prema tamburaškoj glazbi. To su više hvalevrijedni napisi ovakva sadržaja, koji često dolaze iz pera Emila Čića.
      U članku Estetsko – ideološki korijeni zagrebačkog biennala Čić trezveno postavlja stvari na svoje mjesto: Ovogodišnji 21. Muzički biennale Zagreb... bio je, kao i uvijek, glazbenim programom vrlo opsežan i doveo nam je umjetnike sa svih krajeva Europe i svijeta, što je najvrjednija dimenzija ovog festivala. Ako kao kritičar i nisam uvijek najzadovoljniji filozofskom pozadinom i sadržajem festivala (globalizam, nihilizam, atonalnost i negiranje tonalne europske glazbene tradicije kao kontinuiteta), kao intelektualac sam ujedno svjestan da je biennale postao internacionalna institucija koja u jednom kulturnom trenutku na svjetsko tržište stavlja glavni grad Zagreb i Hrvatsku kao cjelinu, te je stoga poželjno držati tu instituciju na životu.. .tom prigodom realizirana je hrvatska operna praizvedba opere «Marco Polo» suvremenog kineskog skladatelja Tan Duna... koja je odmah počela odavati dojam baziranosti na američkoj ideologiji multikulturalizma, što se potvrđuje i u samome priloženom programu, jer krajem 1992. Tan Dunov opus poprima globalne karakteristike ne samo po svom duhu i konceptu, već i po realnim dosezima... multi-kulti globalizam kod Tan Duna postaje glavni smisao opere, a kad god Amerika politički progovori što ona želi tad uvijek iznova moramo slušati o globalizmu, multikulturalizmu...
      U osobito zanimljivom članku Uzroci dekadencije glazbene kulture Čić se uhvatio u koštac s najdelikatnijom temom današnjice, a to je okolnost da se gotovo svi potrošači kulture dive carevu novom ruhu: ...današnja se mladež bavi supkulturom i, štoviše, antikulturom kakva je u suprotnosti s tendencijama proteklih stoljeća zapadne, tj. kršćanske civilizacije, jer... uloga masovnih medija nije ostvarena samo u rasprostiranju glazbe, već je također odgovorna i za promjene u samoj glazbi... Rock-civilizacija postaje tako smrt glazbene kulture...       U članku Nedodirljivi: ima li Hrvatska glazbenu oligarhiju? Čić ističe problem koji snažno opterećuje razvoj glazbene kulture u Hrvatskoj. On navodi: ...odlučivanje o tome tko smije i može nastupati, i čije se skladbe mogu izvoditi, obično drži određena šaka moćnih monopolista, koje možemo nazvati – glazbena oligarhija... toliko je moćna da putem medija, kojima vlada, određuje i ukus publike. Zanimljivo je da je nekad bilo nemoralno koristiti se svojim višim položajem za vlastiti interes, a današnja «demokracija» u mnogim primjerima takvo ponašanje, obećanja i laži smatra najprirodnijom komunikacijom...
      Ovih nekoliko opisanih članaka dovoljno govore o načinu Čićeva tretiranja problema u hrvatskoj glazbi i nemoguće je opisati takvo blago na nekoliko stranica, to više što je riječ o brojnim autorima, umjetnicima, skladateljima, problemima, institucijama. Dakle, članci donose: Kriza glazbe – kriza crkve, Problem sotonizma u rock-glazbi, Manipulacija i glazba, Otvoreno pitanje udžbenika, Hrvatski duh tambure, Nekršćanska misija nove glazbe XX. stoljeća, Od diletantizma do elitizma, Katalozi muzikalija u Dalmaciji, Mala povijest «Lijepe naše», nadalje, obrađeni su Matačić, Dobronić, Kuhač, de Murska, Trnina, Širola, Supičić, Pogorelić, Šaban, Sorkočevići, Odak, Livadić, Lisinski, Padovec, Malinka, Papandopulo, Klobučar, Vidaković, fra Izak Špralja, Zuber, Berg, Lešćan, Ligetti itd.
Dakle, knjiga Hrvatska glazba i glazbenici Emila Čića nadasve je zanimljiv i sveobuhvatan kompendij hrvatske glazbe i njezine sadašnjosti u kojoj su objedinjeni pogledi na daleku i bližu prošlost kao i na pojedine skladatelje, dirigente, muzikologe, glazbene kritičare i glazbene činovnike, koje autor hvali ili nemilosrdno raskrinkava britkim i jetkim primjedbama. Kako je i sam svestrani glazbenik, sve nedaće jednog umjetnika doživio je na vlastitoj koži; zato su njegovi nastupi i iskazi znatno plastičniji i zorniji i bit će zaista vrlo zanimljiva lektira za svakoga glazbenika i ljubitelja glazbe, to više što su u velikoj mjeri posrijedi govor istine u lice te često prvi put objavljeni nazori.


U Zagrebu, 19. 11. 2004.


Josip Magdić




  


Naslovnica

   Pater Kirigin   Lovro pl. Matačić   Lovro Županović
Daniel Marušić