Hrvatska Domovina - "Lijepa naša"


" Državnost", 05.-12.04. 1996/45-47

Piše: Emil ČIĆ

---

Uz 150. obljetnicu napjeva hrvatske himne, 175. obljetnicu rođenja Josipa Runjanina i 200. obljetnicu rođenja Antuna Mihanovića

Mala povijest "Lijepe naše"

        Knjiga "Ilirski glazbenici" u Zagrebu je ponovno tiskana stotinu i jednu godinu nakon prvog izdanja Matice hrvatske iz god. 1893. zahvaljujući maru dr. Lovre Županovića (koji je napisao predgovor i pogovor) i Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi. Reprint je u našoj javnosti prošao prilično nezapaženo, a kako je došlo vrijeme velikih jubileja, kojima su temelje postavili ilirski glazbenici, vrijedi se s pažnjom osvrnuti na tu knjigu. Knjigu je, dakle, godine 1892. nagradila Matica hrvatska i u ono vrijeme negacije Hrvatske "…Kuhač je građu, koju je obrađivao, obrađivao u 'povišenoj temperaturi' . Želio je pošto-po to (…) dokazati da su Hrvati svojim ponosom, glazbenoj (kao i općoj) kulturi Universuma, a usprkos maćehinskoj stvarnosti u kojoj su trajali, bili i jesu au cour du temps …" (Pogovor dr. L. Županović)
        Knjiga je bila tiskana i odmah razgrabljena u čak 80.000 primjeraka (!) čega nema ni danas, no novinarska se javnost na nju minimalno osvrtala. U knjizi je Kuhač obradio 18 ilirskih glazbenika: njihove biografije, djela i zasluge, pri čemu se na Lisinskog osvrnuo minimalno, jer je o njemu već bio napisao opsežnu odvojenu knjigu.
        Knjiga "Ilirski glazbenici" obuhvaćala je i prvi pogled razvoja hrvatske umjetničke glazbe, tj. prvu hrvatsku povijest glazbe, koju je zbog svojeg "odviše šovinističkog karaktera" iz tiska isključio tajnik MH Ivan Kostrenčić, pa smo prvu službenu povijest glazbe dobili znatno kasnije, zbog kukavičluka i oportunizma spomenutog Kostrenčića.
        Bilo kako bilo, Kuhač je s ovim što je uspio objaviti hrvatsku javnost zadužio s jednim od svojih najboljih muzikoloških djela.

Hrvatska himna

        Ovom prigodom, u povodu 150. obljetnice stvaranja napjeva hrvatske himne, donosimo cjelovitu povijest i komentar Franje Kuhača o glazbotvorcu himne, potpukovniku K.U.KJosipu Runjaninu (1821.-1878.). Budući da je suvremena muzikologija uočila i ispravila neke pogreške o podrijetlu himne (za što je zaslužan i prof. Andrija Tomašek, "Lijepa naša…", Zagreb 1990.), važno je naglasiti da je Kuhačev komentar o talijanskom podrijetlu hrvatskog napjeva u potpunosti pogrešan. Melodija hrvatske himne ne nalikuje ni na jednu opernu ariju koju navodi Kuhač. Čini se da se autor dao impresionirati sugestijama svojih bližnjih, a kako je bio pionir na području muzikologije, podlegao je uvjerenjima svojih suradnika.
        Drugi djelomice pogrešan stav jest onaj o proglašenju hrvatske himne narodnom u godini 1891. Narod je, doduše, na spomenutoj izložbi spontano priznao himnu hrvatskom, ali, kako kaže Tomašek u svojoj knjizi "Lijepa naša" (str. 84), tek prilikom propasti Austro-Ugarske Hrvatski sabor 29. listopada, prilikom proglašenja prve Nezavisne Države Hrvatske (koja je trajala kojih mjesec dana), svečano izvodi himnu, te ona od tog datuma i službeno postaje hrvatskom himnom. Svakako, to ne bi bilo moguće da prethodne reakcije hrvatske inteligencije nisu bile pozitivne.
        Od tog vremena do danas u hrvatskoj himni mijenjao se samo tekst, tj. pojedine riječi u kitici, koje se tiču rijeka i mora. Glede ozakonjenja himne znamo da je Savez hrvatskih pjevačkih društava godine 1905. prvi zaključio da se pokrene postupak za službeno uzakonjenje "Lijepe naše" kao hrvatske himne, a 1907. g. podnesen je Saboru i službeni zahtjev, no nikakva odluka nije bila donesena. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. himni je dodan tekst druge pjevane kitice s riječima "Dravo, Savo Drino reci …" (vidi udžbenike iz književnosti "Sjetva " i "Žetva" u vrijeme NDH), čime su označene državne granice prema ključnom neprijatelju na istoku države, a u naše je vrijeme promjena provedena u trećem retku iste kitice i glasi "Sinje more, svijetu reci .…". Sve ostale promjene bile su manje znakovite. (Napomena: Ovdje je u nizu članaka o Himni ubačen tekst F. Kuhača)

Nesređena baština

        Upravo je nevjerojatno, ali istinito, da mi Hrvati ni dvije stotine godina nakon rođenja Antuna Mihanovića, stihotvorca hrvatske himne "Hrvatska Domovina" (poslije "Lijepa Naša"), nemamo enciklopedijski sabrane jedinstvene točne podatke o životu i radu ovoga pjesnika i političara. Mnogo se toga o Mihanoviću ne zna (još uvijek) pogrešno prepričava, a prvo takvo upozorenje objavili su Andrija Tomašek u knjizi "Lijepa naša" 1990. g., te zatim Ivan Martinčić u knjizi "Hrvatski preporod" tiskanoj 1994. g. u Zagrebu (na str. 35 do 41). U mnogim člancima može se naći podatak da se Antun Mihanović rodio u Klanjcu u Hrvatskom Zagorju, no, točno je da se Mihanović rodio u Zagrebu najvjerojatnije 10. lipnja 1796. u očinskoj kući na Harmici, današnjem Jelačićevom trgu. Točan datum rođenja nije nedvojbeno utvrđen, a poznato je da je pjesnik kršten 12. lipnja, pa se pretpostavlja da je rođen dva dana ranije. Daljnji životopis Antuna Mihanovića često izgleda poput kriminalistički iskonstruirane krivotvorine. Tako u "Večernjem listu" od 21. veljače 1972. g. samouki muzički kritičar Nenad Turkalj opisuje Mihanovićev "…život i rad u Beču …", tj. studij u kojem se "…došavši u Beč Mihanović našao u kolu južnih Slavena, koji su zacrtavali kulturne preokrete svojih sredina. Tu je bio Vuk Karadžić, a već 1813. g. tiskaju se u Beču "Novine serbske". Shvativši potpuno važnost narodnog jezika, tek devetnaestogodišnji Mihanović tiska u istoj tiskari svoju poznatu brošuru "Reč domovini …" (…) No, A. Tomašek u "Lijepoj našoj" i Ivan Martinčić u "Hrvatskom preporodu" izričito navode da se Mihanović školovao isključivo u Zagrebu, te je završio gimnaziju, filozofiju i pravo (1813.) na ondašnjoj zagrebačkoj Akademiji (Sveučilištu), zbog čega je opis susreta s Karadžićem u Beču za vrijeme nepostojećeg bečkog studija običan srbokomunistički promičbeni dim. Mihanović je tako bio predodređen za manipulaciju poviješću. Zaista, u Beču je Mihanović tiskao knjižicu preporodnog karaktera "Reč domovini o hasnovitosti (koristi) pisanja vu domorodnom jeziku …", no prije toga je 1813. g. u Zagrebu počeo raditi kao bilježnik pri ondašnjem vrhovnom hrvatskom sudu (zvao se tada Banski stol), a godine 1815. Mihanović nije na studiju u Beču, nego je "… prešao u vojnu službu i idućih je godina službovao pri austrijskoj vojsci, ponajviše u Italiji (u Veneciji i Padovi). Zbog bolesti zarana je, već 1821. g., umirovljen kao vojni sudac …" ("Hrvatski preporod", str. 35- 36).

Duhovno profiliranje

        Zanimljivo je i da su hrvatski "proljećari" nasjeli na priču o Mihanovićevu školovanju u Zagrebu i Beču, pa tako o tome piše Branko Krmpotić g. 1971. (vidi: "Obljetnice hrvatskih velikana", HKD Sv. Jeronima). Kod Krmpotića to je tek usputna konstatacija, ali dostatna da stvori zabunu. Mnogo je značajniji tamošnji opis uzroka i povoda zbog kojih Mihanović piše kasniju Hrvatsku himnu. Naime, stanje u Hrvatskoj, kad se rodio pjesnik hrvatske himne Antun Mihanović, bilo je više nego očajno, jer je carevala germanizacija i centralizacija, a posljedice su se osjećale kod korumpiranog plemstva. Obasipani mnogim častima i zamamnim naslovima gledali su više na svoje staleške i osobne probitke nego li na dobro svojega naroda. Seljaštvo kao bespravna raja, i niže plemstvo kao faktički predstavnik naroda, nisu imali nikakav politički utjecaj, a "… gradovi su većinom bili napućeni tuđim žiteljstvom i zadahnuti tuđinskim duhom, pa nisu mogli imati shvaćanja za hrvatske političke težnje …" (Slavko Ježić). Jedino što je bilo utješno u toj općoj narodnoj klonulosti i potištenosti bilo je hrvatsko školstvo u čijem djelovanju narodni osjećaji i narodna svijest nisu potpuno klonuli. Uz to u nacionalnom opredjeljivanju budućih naraštaja još je i kućni odgoj imao veliku zadaću. Na formiranje dječjeg duha i usklađivanje potreba sredine i životnog nazora pjesnika najviše djeluje i utječe majka, što se u ono vrijeme najbolje očituje upravo kod pjesnika Antuna Mihanovića. Mihanovićeva je majka bila ' … veoma umna i vrlo naobražena gospođa, neobično dobra i plemenita, a nadasve također veoma rodoljubna i patriotična – prava negdašnja hrvatska gospođa iz kajkavskih strana, sva puna tradicije o slavnoj prošlosti hrvatskoj i sva ponosna, što je baš rođena u kraju, u kojem je rođena, - gotovo prožeta nekom naivnom gizdom da je Hrvatica …" (K. Š. Đalski). Sva je bila nadahnuta rodoljubnom žicom, što se najbolje očituje iz njezine korespondencije. (…) Često kao da iz te njezine jednostavne, tek na papir bačene proze dopisne, izlazi himna hrvatskoj zemlji, kakvu je njezin sin u krasnim verzovima ispjevao …! (Đalski)'. Budući da je bio tako odgajan, mogao je ispjevati tako krasne i zanosne stihove. Njegovo političko traženje da se Hrvati odreknu uporabe latinskog jezika u javnome životu i da prigrle svoju, hrvatsku riječ, odjeknulo je kao misao samostalnosti i genijalni poklič u to doba muklim tutnjem, jer su hrvatski političari svojom defanzivnom taktikom čuvali zaleđe hrvatskog naroda, dok se u državi ne organizira nacionalno. U tome daljnjemu radu Mihanović nije u Zagrebu mogao aktivno sudjelovati, jer je njegov životi put bio drugačiji nego li njegovih vršnjaka – iliraca …" (Krmpotić, str. 8.9, "Obljetnice …")
        Drugi čimbenik, koji je na Antuna Mihanovića nužno utjecao, bilo je kulturno ozračje što ga je, u korist hrvatske književnosti i jezika, "posijao" biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.). već 1796. g., u godini Mihanovićeva rođenja, Vrhovac je u crkvene tekstove obrednog karaktera uz kajkavske uvrstio i štokavske tekstove i tako napustio tradiciju zagrebačkih biskupa da se koristi samo kajkavština, a 1813. Vrhovac objavljuje i "Poziv" svećenstvu, čijim sadržajem upućuje na brigu oko hrvatskog jezika koji, na žalost, naziva ilirskim. U to vrijeme Mihanović je već bilježnik pri banskome stolu, 1815. g. objavljuje "Reč Domovini …", a 1818. i "Znanostih i narodnoga jezika prijateljem".

Smisao "Horvatske Domovine"

        Himna "Horvatska Domovina" objavljena je 14. ožujka 1835. g. u 10. broju "Danice". Cijela pjesma ima 12 kitica s po četiri stiha, a tekstom himne postale su prve i posljednje dvije kitice. Prvi stih poslije je odredio i novi naslov uz napjev.
        U kalendaru "Danica" Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima iz 1996. g. književnik Mato Marčinko, u članku pod naslovom "Hrvatska je i podunavska zemlja", spominje događaj otkrivanja spomen – ploče u Donaueschingenu 30. travnja 1995. g. na kojoj je književnik D. Horvatić zapisao riječi "Dunav, opjevan u hrvatskoj Himni, već više od tisuću godina povezuje hrvatski narod i hrvatsku državu s velikom europskom obitelju".
        S druge strane, hrvatski "proljećari" smatrali su da treba unijeti spominjanje mora, pa je jedan od prijedloga te vrste dao Branko Krmpotić, izražavajući to ovako: "Hrvatska himna 'Lijepa naša domovino' pjevala se i pjeva u najsvečanijim narodnim zgodama, a razlijeva se poput šuma Save, Drave i Dunava, krijepi i ogrijava narod svetim rodoljubnim zanosom, nijeti i podržava u njemu rodoljublje i naklonost prema rodnoj grudi i podgrijava svijest i nacionalnu misao postojanosti, veličine i slobode doma koji 'Hrvat ljubi':

Dok mu njiva sunce grije, Dok mu hrašće bura vije, Dok mu mrtve grob sakrije, Dok mu živo srce bije!

        A k tome dodajemo i novi stih:

Dok mu grudi more mije!

čime onda hrvatska himna doživljava svoju regionalnu cjelovitost i etničku punoću …" ("Obljetnice hrvatske himne", HKD Sv. Jeronim, 1991.)

        Konačni ishod nastojanja da se u himnu unese i more dogodio se nastankom Republike Hrvatske, kada je Sabor prihvatio stih "Sinje more svijetu reci" u trećoj pjevanoj kitici, a na prijedlog pjesnika Milivoja Slavičeka. I taj zaključni ishod dogodio se prema drugoj "proljećarskoj" verziji iz 1971. g., koja je čak bila i tiskana u Gotovčevoj obradi Himne (Matica hrvatska), te odmah povučena iz prodaje. U izdanju Himne iz 1971. g. provedena je još jedna promjena u četvrtoj kitici: umjesto teksta "Dok mu mrtve grob sakrije … " uneseno je "Dok mu tijelo grob sakrije". Čini se da su "proljećari" naglasili ljubav prema Domovini sve do osobne smrti svakog pojedinca.
        Već smo u uvodu o himni spomenuli da je u doba NDH početak treće kitice promijenjen iz "Teci Sava, hitra teci" u "Savo, Dravo, Drino teci", a poslije rata dobili smo Savu i Dravu bez Drine.
        Gotovčevu harmonizaciju 1941. g. odobrio je ministar prosvjete dr. Mile Budak, a također i tekstovnu promjenu, jer je nalazimo u tadašnjim udžbenicima NDH. Prema književniku Vinku Nikoliću, već tada je unesen i stih "Sinje more", no taj stih ne susrećemo uvijek.

Mihanovićev lik

        Antun Mihanović bio je prije svega političar. Njegov pjesnički opus ne obuhvaća više od deset pjesama. Već g. 1836. prešao je u diplomaciju i kao prvi austrijski konzul boravio je na dvoru kneza Miloša Obrenovića od 1836. do 1838. g. Prema nekim izvorima, Mihanovića je "svojim intrigantskim igrama nadigrao engleski konzul George Hodges …" "Večernji list", Turkalj, 21. 01. 1972.), a neuspjela ljubavna afera s Ankom Obrenović bila je dodatni čimbenik koji ga je potakao da napusti Beograd.
        Tako Mihanović nastavlja svoju karijeru po Smirni, Carigradu i Bukureštu koji, nakon više od dvadeset i dvije godine diplomatske službe napušta 1858. i naseljava se u Novim Dvorima kraj Klanjca, gdje i umire 14. studenog 1861. g.
        Nema dvojbe da je Mihanović svojim malobrojnim, ali značajnim spisima dao važan i velik doprinos Hrvatskoj. Premda je tekst "Reč domovini …" iz g. 1815. preradba djela talijanskog racionalističkog književnika Francesca Algarottija (1712. – 1764.), završnim djelom Mihanović je argumentirao nužnost povratka vlastitim korijenima i time anticipirao Gaja i druge za nekoliko desetljeća.
         U razdoblju diplomatskog službovanja otkrio je i sakupio bogat zbirku dragocjenih starih tekstova iz doba rane slavenske pismenosti i ta se zbirka kao "Collectio Mihanoviciana" čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Napisao je i dvije rasprave o srodnosti staroindijskog jezika sanskrta sa slavenskim jezicima i o Ciganima (objavljeno 1823. g. u bečkom stručnom časopisu). Kao diplomat bio je prvi Hrvat koji je imao loših diplomatskih iskustava s Englezima, kao intrigantima zainteresiranim za dominacijom nad Balkanom (tj. nad Srbijom). Sve što je učinio, učinio je najbolje što je umio, a svoju ljubav prema Domovini Hrvatskoj prenio je kao uzor svim budućim naraštajima.

417) "Mala povijest Lijepe naše", uz 150. obljetnicu napjeva Hrvatske himne, 175. obljetnicu rođenja J. Runjanina i 200. obljetnicu rođenja A. Mihanovića. Prvi dio od četiri nastavka: moj uvod i izvod iz knjige "Ilirski glazbenici", u: "Državnost" 05.04.1996/45

418/419) Drugi i treći dio Male povijesti, ovdje sam samo priređivač Kuhačeva djela, u: "Državnost" 12/19.04.1996/46-47