Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića Glazbena - kultura
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 




Što oblikuje glazbenu kulturu?


Glazbena kritika – njezina funkcija i utjecaj u razvoju glazbene umjetnosti



Piše: Emil Čić


Narudžba za knjigu 'Hrvatski glazbeni trenutci

      Uobičajeno se smatra da se glazbena kritika bavi kritičkim prikazima koncertnih nastupa raznih glazbenih umjetnika. U većini slučajeva odista i jest tako. No, šire gledano glazbena kritika bavi se i mora se baviti i ovime:

· ispravnim shvaćanjem kriterija sakralne glazbe
· održavanjem kriterija koji čuvaju narodnu glazbu
· i pitanjem ideologije i ideologizacije glazbe.


      U koncertnoj dvorani glazbeni kritičar mora uočiti stupanj poetičnosti interpretacije glazbenog djela, mora prepoznati osebujnu školu individualne interpretacije, ukoliko je ona prepoznatljiva. U igri nije samo odnos orkestra i solista, ili dirigenta i solista. U igri se nalazi cijeli kompleks glazbenih parametara i umjetničkih vrijednosti. Glazbeni kritičar odgovara na pitanje "je li glazbeno djelo vrijedno slušanja", on vrednuje kreaciju, osobito ako se radi o novome djelu, a odlučuje i o sudbini obnovljenih i novopronađenih skladbi iz dalje prošlosti. Glazbeni kritičar nikada ne može oboriti genijalnu skladbu i afirmiranu veličinu skladateljskog genija, ali moć glazbene kritike ipak je toliko velika da će osrednja glazbena kreacija nestati sa scene, čim glazbeni kritičar odbaci djelo i skladatelja.
      Glazbeni kritičar katkada nastupa i u ulozi književnog kritičara, jer dolazi u situaciju da mora prosuditi odnos glazbe i teksta, kao i vrijednost samog teksta napisanog za glazbu ili glazbe napisane uz tekst.
      Rezultati utjecaja glazbene kritike ne vide se odmah, ali je sigurno da kritika utječe na promociju umjetničke osobe i same umjetnosti: koliko god se tzv. avangardni skladatelji trudili promovirati svoje glazbotvorine oni kod kritike nikada ne mogu postići jednoglasne laude svoga opusa, stoga se ni teoretski ne mogu popeti do najvišeg vrha kvalitete i univerzalnog priznanja. A kada bi se to kojim čudom i dogodilo publika nikada s oduševljenjem ne bi prihvatila atonalnu glazbu, jer klasičan ukus odbija svaku anomaliju, svako odstupanje od sustava stoljetnih vrijednosti. Dakle, glazbena kritika može afirmirati samo one glazbene vrijednosti koje imaju svoj stoljetni korijen u glazbenoj tradiciji i koje u toj povijesnoj dimenziji pokazuju određeno obogaćenje i stvarnu umjetničku veličinu.
      Glazbena kritika temelji se na uzorima. Uzori daju kriterije. Glazbena kritika svoje kriterije crpi iz pravih i dokazanih umjetničkih veličina: ona uspoređuje interprete i interpretacije. Kreativni uzori i veliki interpreti postavljaju principe ispravnih shvaćanja umjetnosti. Glazbena je kritika slika duhovnog stanja glazbenog vremena, ona duh svoga vremena nastoji održati na primjerenoj visini.
      Interpretacija koju će, međutim, podržati kvalitetan glazbeni kritičar ipak je ona koja je individualna, dakle - u pravom smislu subjektivna. Objektivni principi koje kritičar treba podržati principi su glazbenog stila i primjerene tehnike, ali na interpretacijskoj razini kritičar treba podržati strastvenog umjetnika prepunog uskovitlanih subjektivnih emocija: procjena ispravne subjektivnosti interpreta je najriskantniji trenutak glazbenog kritičara. To je trenutak na rubu racionalno-kritičkog i emocionalnog ponora! Veliki interpret riskira osudu osrednjeg glazbenog kritičara, ali kod velikog glazbenog kritičara on nalazi odvjetnika koji ga brani i zagovara: samo veliki duh može prepoznati veliku interpretaciju velikog umjetnika!
      Veliki subjektivac među interpretima prekoračit će nametnute granice tempa i agogike koje je postavio skladatelj, ali ako to učini na nesvakidašnje energičan i grandiozan način - takvog interpreta dobar će glazbeni kritičar prepoznati i podržati. Glazba je velika duhovna strast oblikovana u zvuku, grandiozan osjećaj originalne sveobuhvatnosti u duši, a njezin interpret je izricatelj neizrecivog osjećaja na novi način. Jer kroz novo shvaćanje glazbenog djela stvaralački čin je osvježen pronalaženjem novih emocija, koje opravdava veliki umjetnički doživljaj. Glazbena kritika mora prepoznati dubinu umjetničkog doživljaja i opravdati velikog interpreta. Dubina interpretacije velikog djela je ono što umjetnost čini velikom.

Ispravno shvaćanje kriterija sakralne glazbe


      Sakralna ili crkvena glazba jest područje za sebe. Sveta glazba svojom je nazočnošću u povijesti kulture preko liturgijskog kulta objedinila glazbenu kulturu Europe. To je učinila, kao što je poznato, posredstvom gregorijanskog korala koji je inspirirao i time integrirao cjelokupnu europsku umjetničku i folklornu glazbu.
      Kriteriji koji vrijede za koncertnu glazbu nisu isti oni koji vrijede za sakralnu glazbu. Dok veliki interpret može imati vrlo velike slobode u interpretaciji koncertnih djela, istu takvu slobodu ne može si dopustiti pri interpretaciji crkvene glazbe. Dignitet crkvene glazbe kao i participacija vjernika u bogoslužju, čimbenik su koji ograničava solista ili dirigenta. Crkvena glazba velikoj umjetničkoj srasti ne dopušta da se razmaše, jer crkvena glazba reducira i isključuje strastvenost interpretaciju. Ovdje se provodi mistični ugođaj i duh crkvenosti, koji dušu mora uzdizati u više mentalne sfere stapanja s pojmom Božanskog. Ovdje je kriterij Isus Krist, tradicija crkvenog pjevanja i jedinstvo riječi i glazbe, a glazbeni kritičar mora to imati u vidu. Ispravna prosudba izvedbe glazbenog crkvenog djela moguća je samo iz tog kuta gledanja.
      K tome, glazbeni kritičar najčešće ima posla s glavnim crkvenim instrumentom - orguljama. Orgulje ne funkcioniraju poput klavira. To znači da je orguljaš u izboru registarskih boja prepušten svome izboru i ukusu, a glazbeni kritičar jedino može prosuditi je li orguljaš svirao precizno i jesu li registri bili prikladni za ugođaj glazbe.
      Crkveni dokumenti također su bitan kriterij vrednovanja glazbenih djela i interpretacija. U XX. i XXI. stoljeću na nedjeljnim svečanim misama neprekidno nalazimo rock gitare i zabavne pjesme mladeži, kojoj je bilo dopušteno "da bude kreativna" u svjetovnom duhu svoga vremena. To znači da glazbeni kritičar mora upozoriti Crkvu kako su takve pojave u suprotnosti s crkvenim dokumentima i crkvenim učiteljstvom i da su one svetogrdne i razorne za duh i smisao bogoslužja. Ovdje glazbena kritika nastupa kao sociološko-kulturološka kritika koja mora upozoravati na nesklad između od učiteljstva propisane kvalitete i stanja na terenu. Očuvanje duha sakralnosti u Crkvi postaje ujedno i zadatkom očuvanja najviših umjetničkih kriterija koje je Crkva Europi nametala kroz brojna stoljeća. Ako se ruši kvaliteta crkvene glazbe, koja je bila klasični umjetnički uzor, onda se ruši i glavni estetski uzor i kriterij europske glazbene kulture.
      Ukoliko to glazbeni kritičar ne shvaća, jer o tome ništa ne zna, onda se kritika pretvara u običnu kronologiju koncertnog života. U tom slučaju kritičar pokazuje da nema nikakvih zdravih kriterija.

Održavanje kriterija koji čuvaju narodnu glazbu


      Pitanje narodne glazbe također je odvojeno pitanje. Narodnu glazbu danas ne čuva samo narod već i razni etnomuzikološki instituti koji se bave narodnom baštinom. Dapače, pod razornim utjecajem medija koji šire zabavnu glazbu i nove glazbene navike slušanja u slušateljstva, bez stručnih institucija bilo bi nemoguće očuvati glazbeni zvuk nacionalnog identiteta. Dobro školovana glazbena kritika i muzikolozi u medijima imali bi zadatak mediatora koji daje preporuke o kvotama nacionalne glazbe koja bi trebala biti emitirana. O tome je u Austriji prije tridesetak godina smjernice dao dr. Kurt Blaukopf, a njegovi napori ticali su se ne samo folklorne glazbe već i kvalitetne nacionalne glazbe općenito.
      Pa ipak, unatoč stručnjacima narodna glazba gotovo svih naroda snažno je zaražena ritmovima, instrumentima i glazbenim manirama popularne glazbe kao i glazbenim manirama Orijenta. Glazbena kritika trebala bi se brinuti oko očuvanja nacionalnog identiteta ali, ako u medijima ne postoji takav interes, ukoliko radi komercijalnih interesa uopće i dobije pravo glasa, školovani i svjesni glazbeni kritičar postaje glas u pustinji, koji nitko ne sluša. Glazbena kritika mora upozoriti na sva glazbena zastranjenja što se medijski događaju, dok u pitanju narodne glazbe glazbeni kritičar, kao i u klasičnoj glazbi, može i mora preporučivati interprete, snimke CDa kao i tradicionalne melodijske i instrumentalne modele na kojima interpreti moraju ustrajavati, da bi se tako očuvao duh nacionalne glazbe. Glazbeni kritičar publiku mora učiti kako da glazbu sluša i na koji način da razvija dobar ukus. Masovni mediji uvijek su povlađivali lošem i neškolovanom ukusu mase, ali na tragu tradicije glazbeni kritičar slušateljstvo uvijek može upozoriti da se vrati najboljim uzorima za koje je u narodu već stvorena određena dobra navika.

Pitanje ideologije i ideologizacije glazbe


      Folklorna glazba, kao i svaka glazba, nositeljica je jedne određene ideje. U Irskoj folklorna glazba s bardima i njihovom harfom bila je nositeljica ideje slobode. Prof. Harry White jednom prilikom upozorio je na to da se u Irskoj iz političkih razloga odbijala klasična glazba jer je dolazila iz Engleske, zato što se načelno odbijao svaki utjecaj koji su donosili Englezi. Tako je irska nacionalna glazba održavala duh i identitet Iraca. Harfa, bardi i irska glazba postajali su simbol nacionalnog otpora, te je tako glazbeno pitanje postalo političko pitanje. Stoga je i danas, radi očuvanja nacije, važno čuvati nacionalnu originalnost glazbenog idioma: glazba je duh naroda, a duh naroda je otpor svemu što je tuđe i agresivno.
      Početkom XXI. stoljeća u Hrvatskoj imamo sličnu situaciju s pojavom hrvatskog barda zvanog Thompson, Marko Perković Thompson, jer ovaj pjevač u narodnom tonu narodu prenosi duh i ideju o potrebi otpora tuđinskom posezanju za hrvatskim tlom, što izaziva burne reakcije, kako u Hrvatskoj tako i u nekim stranim zemljama.
      Dakle, glazbena kritika u određenim situacijama mora ući u odnos s politikom i ideologijom, a stav glazbenog kritičara unutar takvih povijesnih pojava ovisit će o nazočnosti ili odsutnosti njegove političke i nacionalne svijesti.
      Niti u jednom povijesnom razdoblju glazba nije bila politički neutralna: glazba je uvijek bila uvučena u neki politički ili vjerski angažman, te je tako npr. francuska revolucija rodila revolucionaru i domoljubnu pjesmu, komunisti su imali sjajne pjevačke zborove Crvene Armije, a nacional-socijalisti su započeli političku propagandu s vlastitim orkestrom limene glazbe. I danas na izgled neutralna rock-kultura u stvarnosti propagira političke stavove liberalizma i stavove koji često nisu kršćanski. I opet je u glazbi politika na djelu.
      Proizlazi da glazbeni kritičar mora biti svestrana osoba, jer u slučaju da on to nije, ne će se snaći i s pravom argumentacijom ne će moći objasniti, poduprijeti ili osporiti neku pojavu.
      A to znači da u sustavu vrijednosti zapadne kršćanske civilizacije glazbena kritika ima veliku prosvjetnu i propagandnu ulogu, jer jača kritičku svijest o pojavama koje nas okružuju i daje smjernice izbora i postupanja. Tako i zbirka glazbenih kritika objavljena na jednom mjestu i u jednoj knjizi postaje izraz duha vremena s kritičkim stavom o vrhunskim vrijednostima koje treba slijediti i ispraznostima koje treba izbjegavati. A radoznali čitatelj u takvom će štivu svakako pronaći i ponešto za sebe.


Mr. sc. Emil Čić
Prvi puta pročitano, kao najava knjige,
na Drugom simpoziju "Hrvatska-Irska",
Mljet, 19-21. rujna, 2009., hotel "Odisej"




  


Naslovnica

   Operni pjevač Mario Gjuranec
   Dr. Miho Demović: Glazba i Hrvatsko kraljevstvo
  
Mr. sc. Krešimir Galin: O knjizi "Liturgijska glazba u Hrvatskoj nakon II. vat. Sabora"
Više naslova o hrvatskoj glazbi