Mario Gjuranec
(r. 31. 07. 1907. - 08. 01. 2004., Zagreb)

"Hrvatska škola pjevanja",traktat Maria Gjuranca

Mario Gjuranec, u svom stanu, siječanj 1992. g.


"Glasnik HDZ" 28.09.1990.


Piše: Emil ČIĆ





          Operni pjevač Mario Gjuranec u hrvatskoj javnosti prvi puta imao je važniji nastup u "Hrvatskom dnevniku" od 30. kolovoza 1937. Tada je pod naslovom "Hrvatski pjevač" (koji je prije nastupio u inozemstvu nego li u Domovini") objavljen intervju koji završava riječima: "Svoga se hrvatskog imena ni u jednoj prilici stidio nisam, kao ni svoje hrvatske narodnosti, koju sam uvijek isticao. Moje se ime u inozemstvu uvijek mora pisati hrvatskim jezikom i pravopisom …" A bilo je to u vrijeme velikosrpske diktature, koja je umjetnicima što su se usudili isticati svoju nacionalnost priječila razvoj karijere. "U zagrebačkoj Operi postojao je četnički klan, koji je o tome odlučivao", danas nam kaže. Nekad je bio onakav klan, a kasnije komunistički. Hrvatska umjetnost uvijek je trpjela neke stege i zapreke, koje se nje ne tiču.

Pobijanje i afirmacija prakse

          Pred kraj 1988. gospodin Gjuranec izdao je "Traktat o pedagogiji umjetničkog pjevanja", u kojem pobija prijašnju pedagogiju umjetničkog pjevanja, jer ta glasnice postavlja pred nemoguće tehničke zahtjeve, te ih napreže i konačno dovodi do ranog gubitka sposobnosti pjevanja. Knjiga nije odmah bila doživjela glazbeno-kritičarsku recenziju, jer su se kritičari kojima je bila ponuđena na pregled, uplašili recenzentskih imena. Naime, prof. dr. Vojmil Rabadan bio je bio je, zbog svoje religioznosti, "na glasu" kao politički nepodoban, a ni neki drugi recenzenti nisu bili blagonaklono gledani. Tako je znanost o umjetničkom pjevanju na obzorje javnosti morala pričekati. A ono što je u knjizi napisano odista je važno svjedočanstvo i uputa za buduće generacije: "Tijekom moje dugogodišnje pjevačke prakse (preko 50 godina) opernog i koncertnog pjevača stalno sam proučavao umijeće i tehniku pjevanja (…) Nigdje nisam naišao na učitelja, koji je podučavao neki instrument, a da nije znao taj instrument svirati, a upoznao sam mnoge učitelje pjevanja, koji su vjerojatno učili pjevanje, ali nikada nisu postali pjevači, a nisu savladali niti taj nauk (…), a ipak su uvjereni da je njihovo znanje savršeno (…) Dešavalo se da su uslijed toga mnoge mlade glasove upravili krivim putem, i upropaštavali talente, koji su mogli postići ozbiljne pjevačke uspjehe …"
          Problem, koji M. Gjuranec iznosi, je ozbiljan i tragičan. Jer, ako netko s četrdeset godina izgubi glas, nešto ili netko je odgovoran i kriv za takav rezultat. A praksa pokazuje da toga u cijelom svijetu ima previše. Pitanje je, dakle, od kuda početi? Što treba mijenjati u vještini i poduci pjevanja? Gjuranec polazi već od samog disanja i upotrebe daha, redovito pogrešno tretiranog u pjevačkoj pedagogiji. "O upotrebi daha, za vrijeme pjevanja, također postoje različita stanovišta i zablude. Ako pođemo od osnovnog disanja, koje nam je potrebno da bismo živjeli, onda primjećujemo da normalno i bez naprezanja udišemo donjim dijelom pluća, tj. ošitom (dijafragmom). Sve se to događa spontano, bez ikakvog kompliciranja, posebnog razmišljanja i naprezanja. Jednako tako dišemo i u govoru. Ako želimo pojačati govor, onda ćemo povisiti glas, kao što to čine deklamatori ili politički govornici. Tada ćemo primijetiti da se pri tome nismo posebno pripremali, niti smo se za to posebno "napuhivali", i dahom pritiskali dijafragmu, već smo morali jače otvarati usta (…)" Jednostavno, zar ne? Poteškoća se, međutim, sastoji u tome da većina pedagoga "napuhuje" svoje učenike, i već time zadaje udarac prirodnosti pri pjevanju. "Napuhivanje" je, u stvari, toliko štetno da uništava pjevača. "Takvo je disanje nenormalno", tvrdi Gjuranec, "jer u cijelom organizmu stvara grč, pri čemu ne možemo ni slobodno govoriti, a kamo li pjevati. U pjevanju taj grč koči koordinirano sudjelovanje mišića, koji su uposleni kod pjevanja, glasnice ne mogu slobodno titrati, ton postaje opor s jakim reskim prizvukom, pa za takvog pjevača kažemo da forsira. Takav način pjevanja uništava glasnice, te pjevač vrlo teško pjeva visoke tonove, i poslije pjevanja često ostaje bez glasa (promukne) " (…)
          Ako mislite da Gjuranec pretjeruje, pokušajte poslije neke operne predstave otići čestitati pjevaču koji je ostavio dojam da forsira. Ako ne bude mogao govoriti, uzrok je poznat – pogrešno disanje. Kako jednostavna poteškoća, a kako teške mogu biti posljedice po karijeru. Pogrešno je odgojen uvijek onaj pjevač, čije se disanje čuje dok pjeva. U propast odlazi ona karijera, koja pjevanje tretira kao neprirodnu djelatnost.

Fiziologija pjevanja

          "Traktat o pedagogiji …" profesor temelji na znanstvenoj fiziologiji larinksa i traheje (otorinolaringologija!). Poštivanje prirode ljudskog organa osnovno je počelo ove hrvatske škole pjevanja. Interes za Gjurančevu školu pokazali su i Rusi, no, koliko će takav interes pokazati i hrvatske umjetničke škole ovisiti će o pokoljenjima koje profesor u svom stanu privatno odgaja. Po ovoj školi uči mnoštvo studenata zagrebačke Muzičke akademije, koji paralelno dolaze i na instrukcije gosp. Gjurancu. Iako nikada nije podučava na zagrebačkoj Akademiji, Gjuranec je među studentima poznat kao najvažnija pjevačka osoba i glavni autoritet. Za mnoga kazališta na području Jugoslavije bila je neobična sreća da je djelovao i kao operni pedagog. Tako je on u Zagrebu jedna od rijetkih umjetničkih pojava koju se može preporučiti zagrebačkoj Operi i za savjetnika i pedagoga.
          Danas možemo govoriti o Hrvatskoj školi pjevanja, jer je vrlo malo pjevačke literature zahvatilo pitanje pjevačke tehnike na tako temeljit i znanstven način, na koji je to učinio Gjuranec: "… Uvjerio sam se da su mnogi od autora krivo tumačili pojmove o tehnici pjevanja (…) Prije više od tisuću godina pripisivali su plućima neku tajanstvenu magičnu silu, koja proizvodi glas. Međutim, znanstveno je dokazano da impulsi za glas dolaze iz mozga preko nervus recurens-a, koji u grlu pokreće sve mišiće što sudjeluju u govoru i pjevanju …". Može li se ovo pobiti? Ako se ne može medicinski pobiti, tko ima pravo tvrditi da je Gjurančeva škola pjevanja pogrešna? Da je neka škola dobra ili loša vidi se iz učiteljeva naučavanja i držanja, a gosp. Gjuranec pjeva već šezdeset godina bez ikakvih poteškoća, dok drugi pjevači gube glas sa trideset i pet ili četrdeset godina.
          U knjizi se navodi i glazbena kritika "New York Times-a" od 12. 10. 1986. u kojoj stoji: "Fenomen preranog glasovnog sagorijevanja dovodi do potpunog opadanja kriterija, jer se tako i publika navikava slušati glasove u jadnom stanju …"
          Tim povodom Gjuranec zaključuje da niti naše "kritike nisu konstruktivne i poučne …"






INTERVIEW

Mario Gjuranec:

"Nek' se izvornici pjevaju na hrvatskom jeziku"!


"Hrvatsko slovo", 23. 10. 1998./183

Piše: Emil Čić



          Umirovljeni operni pjevač Mario Gjuranec (91) zagrebačkoj je javnosti danas prvenstveno poznat kao pjevački pedagog, koji unatoč poodmaklim godinama još uvijek podučava pjevački pomladak. Nedavno smo u "Narodu" imali prilike pročitati njegov članak "Neka se u Operi češće čuje hrvatska riječ", koji baš i nije bio blage intonacije. U svezi s time porazgovarali smo s gospodinom Gjurancem i dobili interview jednake žestine i jednake bistrine argumenata. Mario Gjuranec, nakon svog nastupa u dvorani 'Vatroslav Lisinski' za Majčin Dan 14. 05 1995.
          Tenor Mario Gjuranec rođen je 1907. u Zagrebu, a čini se da je započeo svoju karijeru kada mu je bilo samo deset godina: došavši na školsku probu dječje igre "Snjeguljica" pola sata prije vremena, na pozornici je glasno ispoljavao svoje pjevačke sklonosti, nastojeći da otpjeva poznate operne arije. Nastavnici su ga čuli i odjednom se prolomio pljesak. Nakon toga su od roditelja zatražili da na istoj toj predstavi pjeva solo partiju. Njegova starija sestra Gita Gjuranec, kasnija zagrebačka operna diva, pratila ga je na klaviru i uspjeh je bio tako velik da je malog Maria publika nosila po sali. I tako je to počelo. Nakon školovanja na Hrvatskom glazbenom zavodu i kod privatnih pedagoga Gjuranec odlazi u Austriju (Beč, gdje 1936. osvaja drugu nagradu na Međunarodnom natječaju. Prva je bila dodijeljena slavnom Titu Gobbiju), Češku, a zatim u Njemačku (Berlin), gdje boravi sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon rata se vraća natrag iz čežnje za Domovinom, a komunisti ga nisu kaznili, jer je otišao davno prije rata, pa se na to blaže gledalo. Nisu znali da je pjevao i za hrvatske radnike u tadašnjoj Njemačkoj. (To bi već bio veliki grijeh). U Hrvatskoj nakon rata postaje prvi tenor u splitskoj Operi i prvi "Ero" iz čuvene Gotovčeve opere, a slijedila su gostovanja u Rijeci, angažman u Sarajevu, Skopju, te solistička gostovanja u Beogradu i td. Nakon rata Gjuranec je imao preko dvjesto izvedbi tenorskih nastupa u "Eri s onoga svijeta", te mu skladatelj Jakov Gotovac osobno čestita na jubilarnom dvjestotome nastupu. Prvi odlazak u inozemstvo prije Drugog svjetskog rata, po vlastitom priznanju, uzrokovao je njegov dugi jezik: nije bio zadovoljan s poučavanjem na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kako je glavna profesorica bila gospođa banica Kostrenčić (oko 1919) Gjuranec nije više imao šanse za angažman u Zagrebu. "Pa, ona je upropastila dva tri glasa", veli Gjuranec. I tako je u startu života inozemstvo postalo sudbina, a u drugom dijelu života dio sudbine su postali svi veći gradovi Hrvatske i važni centri ex-Jugoslavije. Zagreb samo usput.

  • Sudeći prema Vašem nedavnom članku Vi hrvatsku (zagrebačku) Operu napadate vrlo oštro...

         Gjuranec: Pa, ne bi se moglo reći da napadam hrvatsku Operu već one koji tu Operu vode. Hrvatska Opera tu ništa nije kriva. Hrvatska Opera je naša Opera. A ja bih u suštini želio znati da li je to zaista hrvatska Opera. Mene u prvom redu smeta što se u hrvatskoj Operi HNK u Zagrebu ne pjeva na hrvatskom jeziku! U ovom objavljenom članku piše da se u tradiciji sve pjevalo na hrvatskom jeziku. Stanje u hrvatskoj Operi je na prvom mjestu zatrovao jedan dirigent, kojeg ne želim imenovati, a ne to što oni kažu jer original vrijedi kao original Nije istina da opera najviše vrijedi kada je pjevana u originalu. Po mom mišljenju, niti jedan jezik ne može pokvariti glazbu, a svaka glazba može uljepšati jezik. Dotični neimenovani dirigent je radio slijedeće: da bi mogao nastupati u inozemstvu običavao bi pozvati njemačke goste u Zagreb. Zato su svi morali pjevati , recimo, na njemačkom. To je u praksi izgledalo kao lični interes, a ne kao interes naše Opere. Njemački originali pjevali su se na njemačkom jeziku, ne zato jer to tako mora biti već zato jer su dolazili njemački pjevači. Oni su dobili uslugu nastupa u Hrvatskoj, u njemačkom izdanju opere, a to bi - recimo - značilo da će s istima kadrom nastupiti u inozemstvu. To nije jedini dirigentski slučaj kod nas.
          Ja sam u svom članku donekle napao rukovodstvo Opere. Ali time ne želim reći da ih ne cijenim kao umjetnike. Nego želim reći da se na taj način, prilagođivanjem stranom jeziku i vjerojatnom trgovinom interesima, ne može stvoriti razumljivo umjetničko djelo. Jer je naša Opera stvorena za hrvatski narod, a ne za strance. Danas kada netko ide u kazalište taj ne razumije o čemu se u operi radi. Čudim se i našim političarima, jer oni dopuštaju da se pred njima izvodi opera na jeziku koji nije hrvatski. I to na državnim svečanostima!

  • Govorili ste i o tome da je dikcija loša. Ali s tom dikcijom je direktor zagrebačke Opere otišao na gostovanje u Njemačku! Mislite li da je to gostovanje za Hrvatsku dobro?

         Gjuranec: Da je kod nas čak i na hrvatskom jeziku dikcija loša, da se ne razumije što ljudi pjevaju to s lakoćom mogu dokazati. A kamo li na stranom jeziku, gdje riječi uopće ne znaju izgovarati. Nekada ste i u Sarajevu imali lektora koji se brinuo za hrvatski jezik. Da, u Sarajevu se za vrijeme Jugoslavije pjevalo na hrvatskom jeziku. Ja to znam, jer sam tamo nastupao!
          U Njemačkoj, u Freiburgu, gradiću koji je vrlo blizu francuske granice, bio sam osobno nazočan jednoj francuskoj operi koja se doduše pjevala na francuskom jeziku, ali je iznad bine stajao svjetleći natpis s njemačkim prijevodom! Što se tiče hrvatskog gostovanja u Njemačkoj, ja vam o tome ne mogu mnogo reći jer ne znam koji su repertoar pjevali. Ako su u Njemačkoj išli pjevati Mozarta, onda to nije bio njemački jezik. U Berlinu naši ljudi sigurno ne mogu dobro pjevati Mozarta! Ja sam pjevao u Njemačkoj i znam da oni tamo imaju tzv. Binnensprache. A to je specijalni jezik s naglaskom za pozornicu. Naši pjevači u praksi ne znaju što je to. Svaka zemlja pjeva tuđe opere na domaćem jeziku. Kada sam kao gostujući profesor posjetio Rusiju, ja sam "Fausta" slušao ne na francuskom već na ruskom jeziku! U svojem članku napisao sam već da su Rusi na gostovanju u Zagrebu pjevali "Trubadura" na ruskom jeziku, a mi na talijanskom. Zar to nije smiješno.

  • Dobro, ali na televiziji se prenose prvi dojmovi prema kojima je hrvatska Opera imala dobar odjek...

         Gjuranec: Slušajte, televizija danas svašta govori. Podilazi se stvarima koje jesu i nisu vrijedne. To s njemačke strane može biti pohvaljeno iz diplomatske kurtoazije. Neka se sjete samo jedne dobre kritike kada je naša Opera svojedobno gostovala u Salzburgu i izvodila, ako se ne varam, "Nabucco". Kritičari su našu Operu toliko srozali da su napisali da dirigent ima olovne ruke. Operu su toliko ponizili da su napisali da se po zboru pozna da je ta Opera nekada bila na velikoj visini, na kojoj danas nije. I to nam se dogodilo za vrijeme ove Hrvatske države. Smiješno je da su za vrijeme naše slobodne države zapravo i počeli pjevati stranim jezikom, dok su za vrijeme komunizma pod političkim pritiskom bili patrioti pa su pazili da se pjeva na hrvatskom jeziku. Tu je Umberto Borsa pjevao "Otella" na talijanskom jeziku, dok je cijeli ansambl pjevao na hrvatskom! Tu je Bastianini pjevao "Andrea Cheniera" na talijanskom, a cijeli je ansambl također pjevao hrvatski. Tada su bili svjesniji nego sada da moraju održati hrvatski duh Opere. Ja stalno naglašavam da bi se hrvatski književnici i političari trebali probuditi i početi njegovati taj naš hrvatski jezik. Kazalište je jedna odgojna ustanova. Mario Gjuranec, u svome domu, u ul. Gjure Deželića 60, oko g. 1995. A danas u kazalištu više nema mladeži! U kazalištu danas sjede snobovi koji se prave važni da se jako razumiju u glazbu. Kod nas kroz problem jezika postoji i problem odsutnosti pravilnog odgoja. Imam dojam da su naši operni dužnosnici čak nagovoreni da se pjeva na stranom jeziku, jer je jedna naša operna primadona stalno pjevala opere na stranim jezicima. Zar je baš morala pjevati "Samsona i Dalilu" i "Carmen" na francuskom jeziku za naš kazališni narod? Znam da je s time pokazala da je tu operu pjevala i vani.

  • Kako to da "Matica hrvatska" i druge kulturne ustanove ne prosvjeduju što se ne pjeva na hrvatskom jeziku, već samo Vi?

         Gjuranec: Pa, baš to me čudi. Upravo to i mene čudi. Svi vode veliku borbu u politici, a o hrvatskom jeziku nitko ne kaže ništa. Onaj članak s naslovom "Neka se u Operi češće čuje hrvatska riječ" "Matica hrvatska" nije htjela objaviti, dao sam ga i u "Večernjak", a taj list je iz njega izvukao samo par redaka, tako da članak u svojoj biti i nije bio objavljen sve dok ga nije tiskao "Narod". To vam je sloboda pisanja . Da je taj članak izišao, to je pravi prst Božji. Ako se svi komadi moraju u kazalištu izvoditi u originalu, onda se pitam zašto tako ne izvode i Shakespearea? "Hamlet" bi se morao izvoditi na engleskom jeziku. Kada bi se drame davale u originalu, bi li publika išla u kazalište? Ja tvrdim da praksa pokazuje da mi ne cijenimo svoj jezik. Čak izgleda da se u skladu s političkim pritiscima iz izvana prilagođavamo stranim jezicima. Ne vjerujem više da uprava ne bi imala smisla za hrvatski jezik.

  • Jedan austrijski dirigent svojedobno mi je pričao kako je zagrebačka Opera imala tako veliko ime u Austriji da su Austrijanci iz Graza dolazili u Zagreb da ju čuju. A tada, prije dvanaest godina kada mi je to pričao, ta Opera već po njegovoj procjeni nije imala nekadašnju razinu. Što je po Vašem mišljenju uzrokovalo pad hrvatske Opere, i što je potrebno da se taj nivo digne na nekadašnju razinu?

         Gjuranec: Ta Opera je nekada bila na razini najboljih Opera u Europi. Dobar dojam o kojem vi govorite je bilo vrijeme Baranovića, Matačića, i sve se pjevalo hrvatski. Kod nas je gostovao Šaljapin, jedan od najvećih nekadašnjih pjevača. Mi smo svi pjevali hrvatski dok je on pjevao ruski. Da se nivo Opere digne bilo bi potrebno da naši političari imaju ljubavi za glazbenu umjetnost i da ulože novce. A ljubavi prema opernoj umjetnosti očito nema ni vlast ni opozicija. Naši političari idu u kazalište samo kada je neka svečanost. Samo tada sam ih tamo vidio. I tada su slušali opere na stranim jezicima! U kulturu se mora ulagati novac, a novac nitko ne ulaže. I književnici i glazbenici se tuže na to da je kultura u Hrvatskoj pala na nisku razinu. Problem je u tome da nam i publika nije odgojena, jer je nije tko imao odgojiti. Za vrijeme tzv. Kraljevine Jugoslavije publika je još oduševljeno išla na predstave. To su bile predstave o kojima se drugi dan pričalo: "Kakva je jučer predstava bila! " A danas nemate jednu predstavu o kojoj se drugi dan uopće razmišlja. Danas nemate opernu teatarsku publiku, jer publika ništa ne razumije. Opet vam kažem: U kazalištu čovjek uopće ne razumije o čemu se u operi radi. A dokazali smo da je opera muzička drama. Ja o tome pišem u svojim člancima i svojoj knjizi. I Talijani kažu: "Otello", drama lirica in quatro atti. Ne piše "opera lirica". Najveća je tragedija da strani jezik još ruši razinu predstave jer ljudi ne znaju izgovarati strani jezik.

  • U Beču postoji stroga podjela kazališta na operu i dramu. Npr. Staatsopera i Kammertheater odvojene su kuće. Smatrate li da bi u Zagrebu trebalo sagraditi novu opernu zgradu?

         Gjuranec: Nema dvojbe da bi Zagreb trebao još jednu veću opernu zgradu, jer svi veliki gradovi imaju po dvije Opere i još k tome operne i dramske teatre. Nadam se da će Zagreb u budućnosti sve to dobiti. Tada bi Zagreb imao veliku Operu, a sadašnja operna kuća bi mogla služiti, recimo, kao Komorni ili Dramski teatar.

  • Na šta se još odnosi ocjena u vašem članku da je iz naše Opere napravljeno ruglo? Uključuje li ta primjedba i razinu sviranja, dekora i td.?

         Gjuranec: U prvom redu Opera je spala na ruglo jer nema novaca. To je prvi razlog. I na dekor se troši novac tamo gdje ne treba. U našoj je tradiciji oduvijek bilo da smo uzimali stranog pjevača, ako nismo imali svoga. Ali stranog pjevača treba platiti. Kod nas su pjevali Poljaci, Bugari, Rumunji, i td. Kada nismo imali tenora mi smo ga platili, a danas nemamo blistavog tenora, jer ga ne možemo platiti. A naši pjevači imaju tako "dobre škole" da pošteno ne mogu pjevati. Vi kod nas više ne možete doživjeti da publika u nekoj sceni plače radi ganuća. Možete li to doživjeti u našoj Operi? Ne možete! Danas nema oduševljene publike. Mogao bih vam pročitati kritike koje je nekoć pisao Šafran Kavić. On je npr. pisao da je pjevačica tako pjevala da je publika pri slušanju zaboravila disati. U vrijeme moje mladosti imali smo u Zagrebu tzv. "kantomane" koji su na sve strane pričali: "Da znate kakva predstava je bila jučer!". To je bila reklama zagrebačkoj Operi. Toga danas više nemate.

  • Vi danas odgajate niz pjevača koji mogu utjecati na našu sredinu. Koji su od njih nazočni u HNK ili u drugim ustanovama?

         Gjuranec: O tome ne bih želio mnogo govoriti, jer bi radi toga mogla nastati ljubomora i jal. Ne želim spominjati pjevače, koji su kod mene stekli temelj muzičke naobrazbe, temelj pedagogije, temelj tehničkog pjevanja. Iz pričanja o takvim stvarima nastaju samo intrige zloba i ljubomora. Svi mladi pjevači već znaju tko pjeva a tko ne pjeva dobro, zna se iz čije škole ide dobar pjevač, a iz čije ne ide. Sebi ne bih naškodio, ali bih možda naškodio svojim učenicima. Pisao sam da je nekada naš Predsjednik tražio da se u sve ustanove uvede hrvatski jezik. Ali, na žalost, nisu ga poslušali, jer mu još uvijek pjevaju na tuđim jezicima. A ja sam u Njemačkoj morao pjevati njemačkim jezikom, a u Češkoj češkim i to sve talijanske opere.

  • Prije sedam osam godina napisali ste "Traktat o umjetničkom pjevanju". Uvažava li se taj spis na našim ustanovama?

         Gjuranec: Vi znate da sam ja svojedobno na temelju toga Traktata bio pozvan u Rusiju i to od Ministarstva kulture, da sam u Rusiji petnaest dana bio u Petrogradu, i da sam držao predavanja. Sve imam "crno na bijelo". To je poznato i kazalištu i Muzičkoj akademiji. Gore sam držao predavanja o umjetničkom pjevanju i to ne đacima, već profesorima na "Institutu za govor pjevanje i film". Kada sam radio s njihovim pjevačima i kada sam im pokazao način na koji oni pjevaju i način na koji bi pjevanje trebalo primjenjivati, onda su shvatili da im predmet pjevanja mogu kolosalno pokazati i bili su zainteresirani da na koncertima pokažem i svoje pjevačko znanje. Već drugi tjedan nakon mog prispijeća bio sam pozvan da nastupim na jednoj priredbi u "Akademiji za znanost i umjetnost". Mario Gjuranec, 'Vatroslav Lisinski' g. 1991. Tada sam otpjevao dvije stvari, a publiku su činili studenti pjevanja i drugi. To pjevanje, u mojim godinama za njih je bilo veliko iznenađenje. Oni su čak u "Ermitažu", povodom obljetnice Petrograda tražili da upravo ja pjevam prvi, što sam smatrao nezgodnim. Cijenili su moj rad i dobro su me primili. I pred moj odlazak poslali su mi televiziju koja se zanimala kako jedan čovjek u tim godinama može tako pjevati. Zanimljivo je da mi je njihov institut "Akademije znanosti" napisao i zahvalnicu, koja nije bila naslovljena na mene već na "Hrvatsko narodno kazalište". Kao da su oni zaslužni za moj dolazak u Rusiju. Rusima je bilo neshvatljivo da jedan čovjek koji im drži predavanje nema više nikakve veze s kazalištem ili Glazbenom akademijom. Taj dokument sam nakon toga (godine 1991.) odnio u zagrebački HNK, iako oni s time nemaju nikakve veze. I kada sam došao u Zagreb HINA je javljala debelim slovima "Mario Gjuranec u SSSR-u" (jer tada je to još bio SSSR). U Društvu glazbenih umjetnika tajnica mi je tada rekla: "Sada Vas mogu pozvati i na Akademiju da i njima održite predavanje". Kada sam to Muzičkoj akademiji rekao odgovorili su mi: "Naša pedagogija nema interes za to predavanje". Evo, to vam je Hrvatska jučer i danas. To je taj hrvatski jal kojega se mi ne možemo osloboditi. Ne znam tko je kriv da se talentiranima ne da naprijed i ne znam tko je kriv da se ta činjenica još uvijek uopće ne kapira. Ja danas s mladima ne radim za novac, jer im u usporedbi s drugim pedagozima ne uzimam mnogo. Žao mi je tih mladih ljudi zato što ne mogu nigdje napredovati niti šta naučiti. S njima radim od srca, a s nekima čak i bez honorara.
          Baš vi ste me jednom pitali da li naša Muzička akademija surađuje s kazalištem HNK. A ja sam vam odgovorio da na pozornicu dolaze nedoučeni pjevači. Na taj način smo izgubili dva tri prekrasna glasa. Jer nisu imali tehnike, jer nisu znali pjevati. I jedna mlada pjevačica koja je imala prekrasan glas, tako krasan da ga se jedva nađe - danas više ne može pjevati. Za nju su krivi njezini profesori i predstave koje su bile isforsirane, jer za nju nisu bile. Kod nas bi trebao biti organiziran Operni studio na način na koji je to radio dirigent Sachs. Tu su pjevali mladi pjevači koji su stjecali operno iskustvo na sceni. Ali taj studio bi se morao posvetiti i pedagoškom radu, da ispravimo dosadašnji način pjevanja. I jedan pjevač, koji je na vrhuncu karijere, mora imati opernog pedagoga koji pazi da ovaj ne zaluta. Čak je i jedan američki glazbeni kritičar napisao da današnjim pjevačima na pozornici izgara glas. Jer su ti talenti pogrešno tretirani. Zbog toga je nivo pjevanja toliko pao. Sjedeći na jednoj predstavi dosađujete se. Kao izlaz iz situacije predlagao sam ne samo opernog pedagoga koji bi bio čovjek od imena i renomea, već od znanja. Nekada se kod Baranovića ili Gavelle nije moglo pjevati, a da ne razumijete o čemu se pjeva.

  • Pa kako ste Vi prošli u životu, kao pjevač, kada ste tako kritički nastrojeni i bez dlake na jeziku?

         Gjuranec: Nekada sam, za vrijeme komunizma, bio delegat u SIZ-u za kulturu Grada Zagreba. I kažem jednom prilikom: Zar vi ne čujete da ta pjevačica pjeva "falš"? Oni vele: "Čujemo". A ja ih pitam: "Zašto onda šutite?" Recite vi meni: Kako jedna pjevačica, koja to nikada nije bila u praksi, može biti pedagog pjevanja. To se prije nije događalo. Mada se nekad događalo da je gospođa bila pedagog pjevanja zato jer joj je muž bio Ban za vrijeme "Kraljevine Jugoslavije". Zbog svoje kritičnosti i nisam mogao početi karijeru u Hrvatskoj već sam morao ići u inozemstvo. Ista stvar je i danas. Ako se nekome osobno zamjerite - nastradate. Zbog svog životnog iskustva mogu si dopustiti da unaprijed mogu reći kako će još dugo neki pjevač ili pjevačica moći pjevati. Čitava jedna plejada mladih pjevača propala je jer nisu smjeli pjevati prije nego li ih se dobro pripremi.

  • Možete li procijeniti kakva je razlika u kvaliteti pedagogije pjevanja između periferije i središta države? Da li ipak postoji neka kvalitativna razlika u našim rezultatima podučavanja?


         Gjuranec: Kod nas je i na provinciji i u centru države pristup pjevanju sasvim loš. Kod violinista treba provesti na školovanju deset godina da bi mogli svirati Bacha, Brahmsa ili Beethovena, a kod nas se đaku koji nema pojma kako se usta otvaraju odmah daje da pjeva arije i td. A to je nemoguće. Čitav sistem odgoja pjevanja ne vrijedi ništa i zato se kod nas ne može odgojiti mladog pjevača. Veliki pjevač Mario dell Monaco kaže da se u pjevanju moraju vježbati prvo vokalize i to pet - šest pa i osam godina, a za cijelo vrijeme vježbanja student ne bi smio nigdje pjevati.

  •          Pjevali ste po svim većim središtima pokojne Jugoslavije. Pjevali ste u Splitu, Rijeci, Sarajevu...Kakve su Vaše uspomene i umjetnički dojmovi o sredinama u kojima ste pjevali? Koliko je za Vas važna uloga dirigenta?

         Gjuranec: Na žalost, bio sam veći tenor čak i u beogradskoj Operi (kao stalni gost) nego li u Zagrebačkoj, jer su me iz Zagreba izgurali. A ja nisam bio nikakav Jugoslaven. Putovao sam u Ljubljanu, Skopje, Sarajevo, Maribor. Jedno sam vrijeme, kao i Matačić, proveo u Skopju. Nekada uprava nije dopuštala, i to nigdje, da se predstava daje, ako nismo imali pjevače. A danas se predstava daje s jadnim pjevačima. Ljudi ne shvaćaju da pjevanje nije samo pjevanje. Pjevanje je fizički rad i to atletski fizički rad. U usporedbi sa solistima koje sam ja poznavao sve do šezdesetih godina ovoga stoljeća, mogu reći da im sadašnji solisti uglavnom nisu dorasli. A što se tiče dirigenta, on mora biti posebno talentiran čovjek da bi uopće mogao voditi Operu. Danas imamo mnoštvo dirigenata koji nemaju nikakvu manualnu tehniku. Kada je Baranović dirigirao, on je pjevaču rekao da ga ne razumije šta pjeva. "Nisam te niš' razmel. Kaj si rekla? " Vi više ne možete naći mnogo ozbiljnih dirigenata koji su kadri s nekim pjevačem ili ansamblom studirati neku operu.

  • Vi ste upoznali mnogo značajnih intendanata i opernih direktora. Možete li neke od njih istaći i opisati njihovu vrijednost i važnost za jednu opernu kuću?

         Gjuranec: Nekada je intendant bio čovjek koji se ponosio da je njegovo kazalište na najvišoj razini. Danas se, po mom mišljenju, time ne može ponositi niti gospodin Paro niti gospodin Kranjčević. Nama su u zagrebačku Operu dolazili svi svjetski pjevači. A tko danas u našu Operu hoće pozvati jednog velikog opernog pjevača.? Zašto ih ne zovu? Mislim da je kulturno propadanje naše operne kulture započelo onda kada je umro jedan od naših glavnih glazbenika, a to je bio dirigent Sachs. Njemu nitko nije smio proturječiti. Sachs je rekao : "To ne vrijedi" i njegove riječi su imale težinu. On je bio pedagog pjevača. Mogu se pohvaliti da je bio na cijeloj mojoj predstavi kada sam ja u Zagrebu pjevao "Otella". Boris Papandopulo i Lovro Matačić bili su također veliki geniji poput Sachsa. Matačić mi je često dirigirao. Mogu čak slobodno reći da me pozvao i da dođem na Rijeku. Matačić je cijenio pjevača. Sada vas nitko ne pita da li ste izvrstan pjevač: ako se zamjerite šefu - dirigentu on vas izbaci iz svih predstava. Nitko vas ne pita da li ste vi veliki pjevač. Znam za takav slučaj.
          Za direktora opere važno je da ima snažan i dobar karakter. Dobar direktor opere bio je skladatelj Konjević. Konjević je zatekao nered: Kada je zamijetio da su kojekakve ljubavnice utjecajnih osoba imale dvostruko više plaće nego li dobri pjevači, on je sve to nemilosrdno škartirao i pravedno rasporedio troškove. Meni je u sjećanju kao vrijedan intendant ostao splitski intendant Tanhoffer, a najbolji je svakako bio Stjepan Miletić, naš prvi veliki intendant. Miletić je išao za time da stvori hrvatsko kazalište koje će se služiti hrvatskim jezikom i koje će služiti hrvatskom narodu. Opet se vraćam na staro pitanje: služi li ovo sadašnje kazalište hrvatskom narodu? Ne i ne. Opći nivo je pao.

  • Dobro, do sada smo slušali što sve na temelju vaših iskustava ne valja. A kada bi, recimo, novaca bilo, što bi trebalo učiniti da se situacija u hrvatskoj Operi promjeni? Nije li kod nas nakon Bleiburškog pokolja došlo do balkanizacije Hrvatske: tada su partizani elitu pobili ili rastjerali, pa sad kao posljedicu imamo ovo što trpimo?

Gjuranec: Morao bi doći jedan sposoban čovjek koji bi napravio čistku, kao što se to radi u politici. Trebalo bi sazvati audicije da se vidi tko je pjevač, a tko nije. Mi imamo pjevača koji pjevaju ulogu baritona, a nisu baritoni. Kako se smije dogoditi da jedan pjevač propadne kao tenor, pa zatim ide u baritone. To je apsurd. Iz violine ne možete napraviti čelo. Za sadašnje stanje smo si sami krivi. Što se tiče političkih odnosa prema Srbima, možemo konstatirati da su Srbi nastojali ugrabiti naš cijeli turistički dohodak, more i ekonomiju. Ali u opernu kulturu se baš i nisu petljali. Naši su kazališni ljudi odlazili u inozemstvo zato što su tamo bili bolje plaćeni.
          Po mojoj procjeni u opernom pjevanju kod nas vlada najveći kaos. Kod nas je svrha dati predstavu, a bez obzira na to koliko ona vrijedi. Za pad umjetničke razine moram ustvrditi da se ona odvijala polako. Svakako da dolaskom partizana umjetnici više nisu imali glavnu riječ već političari tj. komunisti. Uklanjalo se čovjeka koji nije bio podoban. To je išlo malo po malo. Netko bi izdržao par godina, i tradicija bi se zadržala. Ali pjevači su morali ići u partiju. Pad kazališta nije uslijedio odmah. Još 1946., do 1954. ili 1960 ima još jako dobrih predstava, ali nakon smrti Sachsa primjetno je da razina opada. Sve je ovisilo od uprave do uprave kazališta.
          U Skopju sam imao pjevača - ravnatelja Opere koji nije gledao da li pjevač košta , nego da li je odličan pjevač. I tako je on u jednom trenutku u Skopju imao najbolje pjevače u Jugoslaviji. Ali taj ravnatelj Opere plaćao je duplo više nego li tu u Zagrebu. Godine 1957. imao sam u Skopju plaću od 60.000 dinara, a ravnatelj tvornice 30.000 dinara. Umjetnost se plaća, a najviše umjetnosti imate tamo gdje je najviše novaca i gdje su uvjeti najbolji.

  • Slušajući Vas imam dojam da nam umjetnička budućnost nije baš sjajna. Vi imate pregled nad našim pjevačkim pomlatkom. Možete li reći imamo li nekakvu svjetlu perspektivu s našim mladim pjevačima?

         Gjuranec: Hrvatska je imala i ima prekrasnih pjevača. Mario Gjuranec, okružen zabavnim skladateljima i klasičnim i zabavnim pjevačicama, nakon svog nastupa u dvorani 'Vatroslav Lisinski' za Majčin Dan 14. 05 1995. Foto: Emil ČIĆ Naša Dalmacija na primjer ima prekrasnih glasova. Kada čujete naše dalmatinske klape, tu nalazite ljude koji bi bili i te kakvi dobri pjevači. Ali oni ne žele učiti. U duhu izreke: "Ća ću se ja mučiti?" I na našu Akademiju dolaze mnogi mladi talenti s prekrasnim glasovima, koji na žalost, propadnu. Mi nemamo financijskih mogućnosti. Moja dva đaka otišla su u Milano i na milanskoj Akademiji su nakon audicije obadva primljeni. Ali kada su u Hrvatskoj tražili stipendije da bi tamo nastavili studij, nitko im nije htio dati. Tada je ministar kulture bio kazališni glumac Vitez i on im je rekao: "Gdje ja u Hrvatskoj mogu naći stipendiju da vam je dam?" To s mi ispričali moji učenici! Čak ruski komunisti su svojim sportašima i umjetnicima davali novce: nisu se morali brinuti za kruh. A najveća sramota su honorari koje naši profesori traže od đaka za sat pjevanja. Traže najmanje šezdeset kuna, a ima ih koji traže po pedeset maraka. Tko si to može priuštiti?

  • Operno stvaralaštvo također prolazi kroz svoju krizu. Tu i tamo imamo po koju novu operu (npr. od Belamarića, Kuljiša ili Radice), ali ništa od toga ne ostaje na površini. Ne možemo zamijetiti da se kod nas događa proces oživljavanja opernog stvaralaštva...

         Gjuranec: Rekao bih da su neki od njih dosta dobri skladatelji. Na primjer, Kuljerić, ali i ovdje imamo konflikte. Ni Kuljeriću kao ni mnogim drugim skladateljima ne daju naprijed. Ako niste u dobrim odnosima sa kućom HNK, onda nije dobro za vas. Tu se ne poštuju skladateljski kriteriji. Možemo spomenuti da je i Baranović morao biti ljubomoran na jednog Gotovčevog "Eru s onoga svijeta", ali on je ipak morao dopustiti da se Ero izvede. Operno stvaralaštvo, kao i svako glazbeno stvaralaštvo je destimulirano jer mu se ne daju normalne šanse. Ne da se naprijed niti pjevaču koji nije školovan na nekakvoj službenoj "svetoj" akademiji. Taj ne može naprijed. Mora preko granice. Mnogi su otišli jer im nisu dali prosperirati: I Zrinka Kunc je otišla , jer su je vani i priznali i platili. A kod nas nisu. Kod nas su svi glazbenici potplaćeni. Glazbenik je sirotinja. A tko je zato kriv? Oni koji u svoju kulturu ne ulažu. U doba renesanse imali ste bogataše koji su bili mecene raznim umjetnicima, a danas kod nas mecenatstva više nema. Nekada je mecena školovao umjetnika u kojem je vidio talent. Ima ljudi s teškim milijunima, ali promijenio se mentalitet, ljudi neće da daju. Vi imate prijatelja koji se obogatio, ali on vam novce neće dati niti na posudbu. Zar ne? Eto, vidite. Tako je to u naše vrijeme. I zato je umjetnicima teže nego li im je prije bilo. Došlo je do moralnog kvarenja današnjih ljudi. Čim više imate - tim ste lakomiji.
          U svemu tome smiješno je to da se o tim stvarima piše u novinama, a ništa se ne popravlja. Sve ostaje i dalje isto. Vodi se računa samo o poslu. Šta je "Maticu hrvatsku" koštalo da objavi moj članak o hrvatskom jeziku u Operi? Ništa. Pa ipak nisu objavili. Jer ni oni ne mare za probleme kulture, nego gledaju da kroz novinu zarade novac i da se o njima govori i piše. Koga briga za kulturu? Propao je radni moral. I moral općenito. Onaj koji ima malo morala ne može doći ni na svjetlo dana.
          Evo, ja sada imam devedeset i jednu godinu i veseli me što mi je jedan pjesnik posvetio pjesmu za rođendan.
         Meni lijepa riječ nešto znači.



Go to

Naslovnica   Josip Magdić   Danijel Marušić
Popis / Register / Das Verzeichnis (1) (2) (3)