Emil Čić, 
hrvatski novinar, 
glazbenik i publicist

'križarski amblem' Emila Čića HRVATSKA U KRISTU
Odabrani članci i rasprave
Moja bibliografija

Ukupan broj posjeta, 
web stranica
 





Pravaštvo je antikolonijalizam:
Nacionalna sloboda i kolonijalizam


"Hrvatska Smotra", Božić 2004/4

Piše: Emil Čić

      Kada čovjek pogleda u dubinu povijesti, te sagleda ideje i ratove koji su vođeni, mora doći do zaključka da vjerski ratovi nikada nisu prestali, a posebno ne na hrvatskom tlu, koje je – kao što je općepoznato - za svoju herojsku vjernost kršćanstvu od Pape Leona X. (1519.) dobilo časni naziv "predziđe kršćanstva". Ovaj povijesni trenutak vječnog napadaja na Hrvate u Hrvata je izgradio mentalitet posebnog osjećaja za pravednost po kojem je moja Domovina duhovno trajno cjelovita i moja, čak i tada kada je stoljetno okupirana i rascijepana na mnoštvo okupiranih regija, podijeljenih između raznih zavojevača: u tim teškim povijesnim trenucima narod je sačuvao povijesno sjećanje da je imao zajedničkog hrvatskog kralja i vlastitu državno-pravnu tradiciju, o čemu su pisali pravaški ideolozi od Starčevića do Šufflaya i Lukasa, a naravno i nakon njih.
      Zbog toga se kolonizatoru nije moglo dopustiti da trajno zaposjedne hrvatski teritorij: na tome se temelji ideja hrvatske antikolonijalne ideologije poznate kao – pravaštvo. Hrvatska je zauvijek jedna i cjelovita – do rijeke Drine, kakva je bila od doseljenja na ova područja, što priznaju i povijesni dokumenti Vatikana.
      Međutim, promičba kolonijalno odgojenih i ustrojenih naroda, uvijek iznova zahtijevala je da se održi status quo, koji su okupatorski narodi/susjedi za duže vrijeme uspjeli ostvarivati na hrvatskome području, te su dugotrajnost okupacije proglasili za svoje pravo da na tuđem tlu ostanu, ostajući ujedno vjerni i okupatorskom mentalitetu, religiji i ideologiji, pa je stoga došlo do sukoba ne samo u području politika i mentaliteta, već preko kolonijalnih naroda i u području religija, koje su na hrvatsko tlo prodrle nakon što su Hrvati kao dominantnu religiju prihvatili kršćanstvo tj. potvrdili odanost katoličanstvu.
      Na taj način hrvatski ratovi za nezavisnu državu ujedno su postali i vjerski ratovi, jer su inovjerci uz okupaciju nastojali nametnuti i svoju vjeru i mentalitet. Od svih njih najgori su bili Talijani (unatoč tome što su katolici) i Srbi (koje su Talijani uvijek potpomagali), a koji su nemilosrdno uništavali i uništili Hrvatsku: Srijem je u cijelosti istrijebljen od Hrvata (ono što je Hrvata ostalo jest zanemarivo u svome broju), iako to nikada prije prvog svjetskog rata nije bio srpski teritorij, Subotica u Vojvodini, nekada drugi hrvatski grad po broju stanovnika sasvim je posrbljen, a hrvatska Bosna je genocidno istrijebljena i raseljena, pa je tako četništvo u cijelosti ostvarilo prvu fazu svoga koljačkog poziva.
      Unatoč tome srbo-komunistička promičba zabranjuje Hrvatima da kažu «bježte' psine preko Drine»; to je čak postao verbalni zločin i rasizam, a ne pravo da se neprijateljima kaže da se imaju vratiti u svoje granice, u državu za koju su se borili, i da se moraju odreći tuđeg teritorija koji su opljačkali, raselili i čije su izvorno stanovništvo - pobili.
      Svjesno se ide za opravdavanjem četničkog prava da Hrvate napadaju, pljačkaju i kolju, s ciljem da nad njima zavladaju. Hrvate se želi natjerati da ropski zašute i služe neprijatelju.
      Vrlo je zanimljiv povijesni fenomen da su Hrvati konačno istjerali Turke sa čitavog teritorija, uključujući i Bosnu, koju su 1878. oslobodile hrvatske trupe (taj se podatak namjerno prešućuje: oružani otpor Turaka bio je strahovit, kažu povijesni izvori), te su «osmanlijske psine» istjerane s hrvatskog povijesnog teritorija. I to je danas normalna činjenica: okupatora se mora istjerati. Također je činjenica da su u raznim ratovima s hrvatskog područja istjerani talijanski kolonizatori, koji nam se sada na velika vrata vraćaju preko Europske Unije i kupovine nekretnina. «Talijanska fašistička psina» time je također istjerana, te su od okupatora ostali još samo Srbi u Bosni, čije pravo da ondje vladaju podupire Europa i čitava tzv. «međunarodna zajednica».
      Time je ratni poklič protiv četničkih rasista postao zabranjen, jer je srpska okupacija Bosne postala priznata kao «status quo», koji treba poštivati. Ujedno smo dobili vjerski sukob, u kojem se Srbi, čija većina nije ni krštena, bore za nametanje svetosavlja protiv katolištva, koje mrze.
      Što se tiče muslimana, ovdje vidimo da je okupatorska promičba osmanlija uspjela u najširim slojevima postići memoricid tolikih razmjera da se oni svojih hrvatskih korijena više ni ne sjećaju (i čak krivotvore vlastitu povijest), unatoč činjenici da su im se svi (nakon 1945. poklani) intelektualci deklarirali Hrvatima (vidi: Ferid Karihman: «Hrvatsko-Bošnjačke teme, Zagreb, 1996.). Tako smo dobili još jedan vjerski sukob na hrvatskom tlu: narod koji su Turci učili svojoj tradiciji – poturčio se tj. islamizirao (umjesto da se vrati na kršćanstvo, nakon odlaska okupatora). Tu vidimo kako se ustrajnost zločina isplatila: tuđinci su uspjeli nametnuti svoje ideologije i istrijebiti stanovništvo. To je iskustvo koje kolonijalisti pamte: zločin i kleveta isplate se, vjeruju oni! Stoga ponavljaju metodu.
      Pitanje komunizma je najtragičnije vjersko pitanje, jer je komunizam u svojoj religioznoj biti za najšire one slojeve, koji u njega još vjeruju (a kakvih u Hrvatskoj ipak ima malo – ali su preglasni budući da vladaju medijima), u stvarnosti religija ateizma (kako to pravilno tumači suvremena teologija: ateisti VJERUJU da Boga nema), a u najvišoj sferi njihovih rukovodilaca to je religija sotonizma, koju su svijetom proširili Britanci i Amerikanci radi svojih kolonijalnih probitaka (vidi: knjiga Ralph Epperson, «Nevidljiva Ruka»). Tako se Hrvatima u povijesti dogodilo da su porazili islam i svetosavlje, a kroz izdaju i manipulaciju anglo-američkog establishmenta 1945. bili predani na klanje sotonistima. Time je hrvatsko križarstvo koje je pobjeđivalo Avare, Tatare, Turke i druge zavojevače, prvi puta u povijesti bilo uništeno, od komunista nazvano fašizmom i čak pogrdnom kovanicom «klerofašizam», uz nebrojene krivotvorine o ustašama kao koljačima – dok su stvarni ubojice uvijek bili komunisti, koji nemaju moralnih zasada kakve postavlja Bog. Uzalud Davor Glasnović u «Slobodnoj Damaciji» 15. 10. 2000. objavljuje članak «Tko je amnestirao partizanske zločine?» u kojem između ostaloga navodi:

«…U «Politici» od 1. veljače 1951. Aleksandar Ranković kaže: »Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. 3.777.776 lica, a likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja«. Ta brojka ne obuhvaća, naravno, nekih 100.000 stanovnika NDH, civila i zarobljenika, ubijenih od do kraja travnja 1945. (nakon pada Travnika - 2200 za četiri dlana, 700 u Zemunu prvu noć, 646 u Bihaću od 3. stud. do 25. siječnja 1943., 386 u Srijemskim Karlovcima, itd.), oko 90.000 njemačkih ratnih zarobljenika, deseci tisuća žrtava koje nisu bile identificirane i koje su pobacane po jamama, rijekama, itd. U mjesecima svibnju, lipnju i srpnju 1945. plivalo je leševa Savom, Dravom i drugim rijekama toliko daje partizanski tisak morao pisati o njima. Četrnaestog svibnja 1945. javlja »Borba« da su »jučer i prekjučer čitav dan plovili Savom leševi. Izvučeno ih je 82 koji su izgleda ubijeni skorijeg datuma... obučeni su u srijemske ili zagorske nošnje«. Srijem je od polovice travnja bio čvrsto u rukama partizana. Mnoge snimke koje se još (!) prikazuju kao žrtve ustaša u Jasenovcu i drugdje su iz filma koji su snimili još za NDH hrvatski snimatelji, žrtve su poubijali partizani, ali su mu partizani nadodali nekoliko svojih slika savskih lešina te svoje žrtve proknjižili na konto NDH (jedna od mnogih tema o kojima šute »antifašisti« je kolike su oni Srba »koji nisu imali prihvatljiv ideološki profil« poubijali, njih 305 same iz općina Drežnica, Medak i Škare). …»


      Zabranjuje se da se «psine potjera preko Drine», te se i dalje laže kako bi se spriječilo da zločinci budu kažnjeni i okupatori definitivno prognani. Te laži i bezobrazluk su toliko brutalne i sotonske da je vidljivo kako će Hrvatski narod morati izboriti punu pobjedu nad svojim krvnicima ili će ga nestati, jer Srbi i dalje snuju «srpske zemlje preko Drine», a imaju nebrojene pomagače koji im u agresiji na sve moguće načine i dalje pomažu.

Bog bio s Hrvatima!



  


Naslovnica
   Prethodna stranica: Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije
Moji gosti:
Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti





  Add Me!   SubmitFree: Submit to 25+ Search Engines for free !!!!