Emil Čić, 
hrvatski novinar, 
glazbenik i publicist

'križarski amblem' Emila Čića HRVATSKA U KRISTU
Odabrani članci i rasprave
Moja bibliografija

Ukupan broj posjeta, 
web stranica
 





Bit kršćanske države:
Sveti Augustin i teokracija

(uz 1650. obljetnicu Augustinova rođenja!)

"Fokus" 24. 12. 2004/241

Piše: Emil Čić

      Sveti Augustin (13.11.354., Tagasta – 28.08.430., Hipon, Sj. Afrika) svojim je djelom
«O Državi Božjoj» postavio temelje kršćanskog mišljenja o Božjoj vladavini kako ju je on vidio duhovno projiciranu s Neba na zemlju. Premda je Augustinov povod za pisanje ovoga opsežnog djela bio povijesno prolazan (provala Gota u Rim pod zapovjedništvom kralja Alarika) posljedice tog djela ostale su trajne. Iz povijesti kršćanske Europe znamo da je odnos kršćanskih kraljeva i Papa u zrelom razdoblju kršćanske Europe bio odnos viteških vazala pomazanih i ovisnih od Papa, kojima su ti kraljevi zavjetovali poslušnost i pokornost (premda u mnogim povijesnim slučajevima nije bilo tako, te su Pape znale i stradavati od nekih kraljeva). Nas, zbog toga, zanima idejni, filozofsko-vjerski temelj na kojem se zasnivalo shvaćanje kršćanske teokracije. Nema nikakve dvojbe da je Stari Zavjet sa kraljem Davidom i drugim židovskim kraljevima bio prvi primjer i temelj rojalističkog odnosa kršćana, shvaćanja po kojem kralja pomazuje Bog, ali prve prave teološko-filozofski racionalizirane temelje opravdanja kršćanske države utemeljene na Bogu i Božjim zakonima dao nam je Sv. Augustin.
      Iz mnoštva Augustinovih tumačenja o odnosu Boga i države za ovu prigodu počinjemo citatom koji izdvajamo kao primjer kršćanske potrebe da narod Božji svoju državu temelji na Kristu Kralju. Augustin, među ostalim kaže: «…Istinske pravednosti (…) nema osim u onoj državi kojoj je utemeljitelj i vladar Krist, ako takvu priliči nazivati državom, jer ne možemo nijekati da je ona stvar puka…» Ovom rečenicom Augustin ukazuje na potrebu da ljudi u svim svojim činima postupaju u Duhu Kristovu i iz tog iskaza logički proizlazi da bi kršćani morali utemeljivati i razvijati države koje su u zakonskom i svakom odnosu prožete zapovijedima Božjim. Pogubni običaji uništavaju državu, kao što su uništili onu staro-rimsku, kako primjećuje Augustin na istoj stranici knjige, a običaji utemeljeni na Kristu grade državu, - kako možemo zaključiti. Naime, «…sam puk, nije bilo koji skup mnoštva, nego ga određuje kao skup (…) zajednički osjećaj prava i zajedničke koristi…», a taj osjećaj prava i zajedničke koristi ne smije biti u sukobu s Kristovim moralom koji poziva na ljubav i milosrđe prema bližnjemu, što isključuje pljačkaški odnos bilo prema vlastitom bilo prema tuđem narodu. Jer, u odnosu na rimski i svaki drugi nekršćanski imperijalizam kaže Augustin: «…odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer, što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? (…) A zaratiti protiv susjeda, pa zatim dalje napadati te ništiti i podjarmljivati narode, koji ti ničim ne smetaju, jedino zbog pohlepe za vladavinom, - kako da se to drugačije nazove negoli velikim razbojstvom? (…) Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kada je tog čovjeka kralj upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio; ' Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem…»
      Naša volja određuje što ćemo čini i kako ćemo izabrati, tumači u kasnijim poglavljima Sv. Augustin, no naša volja dio je velike u svemoćne Božje volje, jer Bog «…sve zna prije negoli ono postane i ništa ne ostavlja neuređeno; od Njega su sve moći, iako od Njega nisu i volje sviju …», te «…ljudska kraljevstva nedvojbeno nastaju po božanskoj providnosti …», pa mi sve svoje izbore i čine imamo uskladiti s Bogom, a to znači da svojim dobrim ili grješnim postupcima također gradimo ili razaramo državu, kao veliku kolektivnu zajednicu naroda Božjeg i Božje volje. Naime, «… zapravo, i same naše volje nalaze se u poretku uzroka, koji je određen za Boga i sadržane su u Njegovu predznanju, jer su i ljudske volje uzroci ljudskih činova; stoga, Onaj koji je unaprijed znao sve uzroke stvari, među tima uzrocima nije mogao ne znati i za naše volje, o kojima je unaprijed znao da su uzroci naših činova…» , pa iz toga možemo izvesti zaključak da je savršena ona država u kojoj su srca svih njezinih sugrađana prožeta Kristovim zakonom, Kristovim srcem, jer jedino takva država živi i u cijelosti funkcionira u Bogu. Sve nas to iznova upućuje na jasan teološko-teoretski zaključak kako niti jedna država koja nije utemeljena na Kristovim zakonima nije i ne može u cijelosti biti Božja, a ako kršćani žele biti Kristovi državljani, tada moraju težiti duhovnoj izgradnji svoga srca prema Kristovu srcu, jer pravičnost ovozemne države biti će posljedica kršćanske ljubavi, Božja država biti će posljedica osobne duhovne izgrađenosti i usklađenosti s Bogom.
      Analiziravši uspon i pad Rimskog Carstva Sv. Augustin je našao kako se u temelju rimske države nalazila vrlina: «…Stari su vrline označili kao umijeće pravična i dobra življenja. Otuda su mislili kako su od vrline Latini izveli riječ umijeće (ars). (…) Pjesnik umijeća Rimljana postavlja iznad umijeća ostalih naroda: vladanje, zapovijedanje, pokoravanje i pobjeđivanje naroda. (…) A ta umijeća oni to vještije primjenjivahu što se manje predavahu nasladama, slabljenju duše i tijela u pohlepi za što većim bogatstvom (koje izopačuju dobre običaje), (……) Tim valjanim umijećima, to jest vrlinom, a ne prijevarnim častohlepljem, stiže se do časti, slave i vlasti; a ove jednako žele i valjan čovjek i nevaljalac; ali prvim naime, valjan čovjek, teži tima pravim putem. Put je vrlina, kojom se teži doseći konačnu svrhu, to jest: slavu, čast i vlast. Kako to bješe usađeno Rimljanima pokazuju i svetišta bogova, koja podigoše veoma blizu jedno do drugog, Vrlini i Časti, držeći za bogove ono što je dar od Boga. Odatle se može shvatiti kakvu svrhu željahu svojoj vrlini.…» Kada su Rimljani napustili svoju vrlinu, Carstva je nestalo.
      Uspoređujući kršćanske i rimske vrline, koje su Rimljane dovele do stvaranja Carstva, Augustin primjećuje da je po Apostolu «Slava naša ovo: svjedočanstvo naše savjesti (…) Neka svatko ispita svoje djelo, pa će tada jedino u samome sebi naći razlog slave, a ne u drugome …» Dakle, ispravni čini, dovode do pravih posljedica te slava, čast i vlast dolaze u ruke onima koji su ovladali umijećima, baš kao što sjena slijedi tijelo, kako bi govorili Stari Kinezi. Premda Sv. Augustin osuđuje isprazno slavohleplje i častohleplje, proizlazi da je vrlina temelj dobra osobnog vladanja, učenja i pravilnog postupanja, pa bi i se Država Božja morala temeljiti na kršćanskim vrlinama: «… ljubav za pravdom trebala bi nadmašiti žudnju za slavom, tako da, ako gdjegdje zapinju, kada su pravedne i dobre stvari, pa ne nailaze na opće priznanje, ljubav za ljudskom pohvalom trebala bi se posramiti i popustiti pred ljubavlju prema istini …» Spominjući ljubav i istinitost Sveti Augustin u igru uvodi i ističe kršćanski čimbenik društvene izgradnje. Ili kako to kaže uvodničar u djelo Sv. Augustina, Agostino Trape, «…ne postoji res publica kada nema istinske pravednosti, kojom se zahtijeva pokoravanje i ljubav prema Bogu…»
      Prema Sv. Augustinu izgradnja Države Božje odigrava se u procesu borbe dobra i zla, odnosno u procesu borbe članova Božje i đavolje države. On kaže: «…Sav ljudski rod, (…) od Adama do svršetka svijeta, upravljan je zakonima Providnosti, i javlja se razdijeljen u dvije čete: u jednoj je gomila bezbožnika (……) a u drugoj naraštaj naroda Božjeg …» Primijenjeno na povijest možemo uvidjeti i reći da je proces spasenjskog stvaranja Božje Države vidljiv u sukobu sotonske masonerije koja se svojim utjecajima manifestirala u raznim političkim ateističkim i relativističkim strankama tijelom čitave povijesti, npr. poput socijaldemokrata, komunista i liberala (o čemu su Pape svojedobno objavljivali i brojne enciklike) čije su doktrine suprotne katoličkim doktrinama, i Crkvene kršćanske ideje koja ističe da se čovjek ne spašava sam, već posredstvom Krista, čija providnost vodi ljudske sudbine i sudbine naroda i država.
      Taj sukob protivnici Božje Države čak su formulirali i u vlastitu anti-Kristovsku teologiju čija središnja misao glasi: «…Njegova se misija nije sastojala u otkupljenju ljudskih grijeha, nego u prenošenju znanja o putu do prosvjetljenja. Jedino spasenje koje je Učitelj donio bilo je spasenje od neznanja, a ne od grijeha. …» (Hopkins, Marilyn, Simmans, Graham, Wallace-Murphy, Tim: «Rex Deus», Zagreb 2001, Stari Grad) Nasuprot toj tezi Sv. Augustin dokazuje da grijeh postoji i da čini državu razbojničkom, te da ju u konačnici i rastače, što se vidi na primjeru Rima. Sličnu tezu postavili su u svojoj prvoj enciklopediji i Stari Kinezi (Ly Bu We).
      I na kraju zaključimo: Jedini lijek rastakanju države nalazi se u Kristovu nauku o odreknuću od grijeha i rastu u kršćanskim vrlinama. Jer ljubav prema Bogu, u zajednici s Bogom, postavlja temelje za svako zakonito i ispravno djelovanje, a takvo briše granice između Božje države na nebu i ljudske države na zemlji, koja se preobražava u Državu Božju.


  


Naslovnica
   Prethodna stranica: Opus Dei   General Bobetko   Nacionalna sloboda i kolonijalizam

Moji gosti: Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti





  Add Me!   SubmitFree: Submit to 25+ Search Engines for free !!!!