PRILOG LISTA "MI" - ZBOR

GODINA X. - BROJ 5 (89) - 6-8/2000


INTERVIEW


RAZGOVOR S NAŠIM NAJPOZNATIJIM KAŠIĆOLOGOM ISUSOVCEM DR. VLADIMIROM HORVATOM

Visokoškolsku nastavu hrvatskoga jezika imali smo još 1599. u Rimu!

Trebalo je shvatiti zašto je gramatika pisana i zašto je tiskana. A to kao da nitko živ nije istraživao. I sada se događa paradoks: Kašić u predgovoru lijepo veli da on to piše studentima ilirskog tj. hrvatskog jezika. A nitko od znanstvenika nije uočio da predgovor nije pisan bez veze: tu se radi o studentima hrvatskoga jezika na Akademiji koja je osnovana 1599. u Rimu. Prema tome, to je početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika.

U prosincu 1599. u Rimu je osnovana isusovačka Akademija hrvatskoga jezika na kojoj je glavnu ulogu igrao pater Bartol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja o kome je pater dr. Vladimir Horvat nedavno objavio istoimenu knjigu. U svome članku "Isusovac koji je odredio pravac razvoja hrvatskoga jezika" postavio sam neke teze koje su se u javnosti pojavile po prvi puta, a u razgovoru s patrom Horvatom bio sam u prilici da razbistrim "mutne vode" oko jezikoslovlja i politike što se iza toga počela voditi na hrvatskim prostorima. Mislim da sam dobio sjajan uvid u kulturno političku realnost o čemu će se čitatelj moći osvjedočiti čitajući ovaj intervju.

VISOKOŠKOLSTVO 1599

Koji je bio cilj Akademije hrvatskoga jezika u Rimu?

- Budući da je Bartol Kašić bio prvi lektor hrvatskoga jezika na Akademiji hrvatskoga jezika u Rimu, koja je osnovana 1599, moram protumačiti kako su se papa i Družba Isusova našli na ostvarenju istoga cilja. Jednostavno, papi je bilo jasno da su Slaveni u Crkvi i u svijetu sve utjecajniji, a generalu je bilo jasno da isusovci, ako žele raditi među Slavenima moraju znati jedan od slavenskih jezika koji je najfunkcionalniji za razumijevanje. I zato je napravljena anketa i odgovor je bio "treba uvesti hrvatski jezik". Taj je jezik uveden tako da je osnovana visokoškolska nastava hrvatskoga jezika u rimskome kolegiju, koji je danas Gregorijana. Da bi ta ustanova funkcionirala - morala je imati vrsnoga nastavnika: prvi nastavnik, lektor hrvatskoga jezika bio je Bartol Kašić. General je već znao da je ovaj u novicijat donio "Libreto di frasi", znao je da je na temelju petojezičnog rječnika Fausta Vrančića Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum napravio prvi hrvatsko-talijanski rječnik, pa prema tome već je imao dva osnovna priručnika za podučavanje. Nastava je počela i Kašiću je general naredio da se baci na pisanje gramatike. Gramatika je otisnuta 1604. Kada sam molio da se to 1999. proslavi poštanskom markom, odbijen je prijedlog, jer da će 2004. tako i tako morati tiskati marku s Kašićevom gramatikom. Ja sam im rekao da je to lijepo od njih, ali da oni nisu shvatili da je početak gramatike u 1599. godini, kada je osnovana Akademija hrvatskoga jezika. Tu je početak. Trebalo je shvatiti zašto je gramatika pisana i zašto je tiskana. A to, kao da nitko živ nije istraživao. I sada se događa paradoks: Kašić u predgovoru lijepo veli da on to piše studentima ilirskog tj. hrvatskog jezika. A nitko od znanstvenika nije uočio da predgovor nije pisan bez veze: tu se radi o studentima hrvatskoga jezika na Akademiji koja je osnovana 1599. u Rimu. Prema tome, to je početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika.

Istini za volju, Kopitar je manipulirao Vukom za svoje političke svrhe. A glavni je cilj bio dokinuti slaveno-serpski u Srbiji, jer je taj jezik bio kulturna, pupčana, vrpca Srba s Rusijom i, ako Srbi ne budu govorili slavenoserpski već svoj prostonarodni govor, (mislio je Kopitar) neće više biti komunikacije s Rusijom i Austrija će ih lakše podvrći sebi. Međutim, Vukova je reforma četiri godine poslije njegove smrti prihvaćena, ali od neke distance Srbije i Rusije nema ništa. Kopitar se prevario.

Nije li Kašić time u svome vremenu bio ispred Luthera?

- Luther je preveo Bibliju na njemački i udario temelje govornog jezika. I Kašić je preveo Bibliju, ali ona nije bila tiskana i izlazi tek sada. Ali je preveo i tiskao Ritual rimski, koji je zapravo služio od 1640. do 1929. u svim hrvatskim crkvama: njime su se služili i latinaši i glagoljaši i Ritual rimski je svagdje bio prisutan. Pomagao je zbližavanju književnog i liturgijskog jezika. Tako se stvarao jedan zajednički jezik. S druge strane, Kašić je napisao prvi rječnik i prvu gramatiku, a to je ono što suvremena sociolingvistika zahtijeva za proces standardizacije jezika. To je Kašić napravio već početkom 17. stoljeća. Luther se u to nije miješao, to nije bio njegov posao. To je u Njemačkoj napravljeno kasnije. Prema knjizi Astrid Jarais Grammatiken und Orthographielehren aus dem Jesuitenorden u podnaslovu ona jasno naglašava da je to njezino istraživanje gramatike i pravopisa iz isusovačkog reda, da je to istraživanje normiranja njemačkog književnog jezika u isusovačkim priručnicima 18. stoljeća. I ta autorica onoga kome se atribuira stvarnje Hochdeutscha, J. Christopha Adelunga, na kraju knjige spominje samo jednom, što bi opet moglo značiti da su isusovački autori de facto proveli normiranje njemačkog književnog jezika. A gospodin Adelung je skupio vrhnje i to dao u svojoj gramatici iz g. 1782, čime je stekao ime onoga koji je normirao njemački književni jezik. A Bartol Kašić je to učinio za hrvatski jezik mnogo prije svih njih. Važno bi bilo to reći i priznati tu istinu.

KAŠIĆEVO ORANJE

Zašto Kašić nije upotrijebio naziv hrvatski jezik već naziv ilirski?

- Poljak, pater Kristek, kada je odgovarao na pitanje koji od slavenskih jezika uvesti, upotrebljava jasan izraz: "Existimo eam linquam esse croatica" (Smatram da to mora biti hrvatski jezik). "Ilirski jezik" bio je barokni termin kulturne Europe. Dakle, bilo je ljepše reći "linqua ilirica" nego "linqua croatica". Antičku su terminologiju preuzimali koliko god su mogli. S time su nas povijesno malčice zeznuli, jer su stari Iliri bili drugi narod s posve drugačijim jezikom i jer je to teritorij koji je obuhvaćao malo drugačije područje od područja hrvatske države i nacije. Bilo je tu raznih utjecaja: "Iliricae linquae institutiones quas multiexsoptabant..." ili na hrvatskom Kašić; "Instituciju hrvatskoga jezika su mnogi željeli, a budući da su mnogi to željeli, ja sam to napravio što sam brže i što sam bolje mogao... Do sada, koliko ja znam, nije bilo nikoga kojega bih kao autora mogao slijediti...". Hrvatske gramatike do tada nije bilo. I zato je to prvo oranje, da tako reknem, po brazdama gramatike. I u tome je Kašićeva veličina što je on u svome predgovoru jasno rekao da za studente piše, jer su mu poglavari naredili: "Nikada se sam ne bih usudio prihvatiti takav posao, ali kada su mi naredili oni kojima se ne smiješ usprotiviti, onda nije bilo druge nego prihvatiti se posla!" Kašić je pripremao predavanja te je obrađivao poglavlje po poglavlje i u četiri godine on je obradio gramatiku uz predavanje tih poglavlja. Dakle, on je eksperimentalno provjerio kako to funkcionira u praksi. I kada ju je tiskao, ta je gramatika bila tako dobra da je služila do sredine 19. stoljeća svim hrvatskim gramatičarima. To je napravljeno prije 400 godina! I sve što piše stoji, jer se u jeziku ništa bitno nije promijenilo. Očito je, dakle, da je početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika doista počeo prije četiri stoljeća. Međutim, ima još nekih koji ne mogu shvatiti zašto sam ja stavio naslov mojoj brošuri "Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja".

ZAŠTO SE ODRIČEMO BOGATE PROŠLOSTI?

Kada ju je tiskao, ta je gramatika bila tako dobra da je služila do sredine 19. stoljeća svim hrvatskim gramatičarima. To je napravljeno prije 400 godina! I sve što piše stoji, jer se u jeziku ništa bitno nije promijenilo. Očito je, dakle, da je početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika doista počeo prije četiri stoljeća.

Ono što meni ostaje nejasno u svezi s časopisom Jezik br. 4 iz 1996. jest članak Milana Moguša o početku visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. Mislio sam da ću pročitati nešto o Kašiću. Ali autor piše o Matiji Smodeku, profesoru prava, koji je zamolio rektorat zagrebačke Akademije, da studentima smije predavati hrvatski jezik. I onda su mu odobrili nastavu, ali uz jasan odgovor da nema pravo očekivati honorar. I to uvodno predavanje, održao je 6. studenog 1832. pod naslovom Blagorečje pri početku navučanj materinskoga jezika. I od svega tog djelovanja Matije Smodeka sačuvan je samo nastupni govor i ništa drugo! I sada se to proglašava početkom visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. A Kašić kao da nije postojao. Akademija hrvatskoga jezika, stara četiri stoljeća, kao da nije postojala! Zašto mi žrtvujemo svoju divnu, bogatu prošlost? To je jezikoslovlje koje doista ima fantastične plodove. Zašto se toga odricati zbog nekoga tko je, tobože u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda, kada je sve vrelo, nastupio kao predavač hrvatskoga jezika, a bio je profesor prava? A on je amaterski, volonterski počeo predavati hrvatski. Ali ako je u Rimu u prosincu 1599. službeno osnovana Akademija hrvatskoga jezika, dakle, visokoškolska nastava na tada najpoznatijem crkvenom i papinskom učilištu Collegium romanum, koje je po papi Grguru dobilo ime Gregorijana, a na kojoj nije postojao samo neki nacrt već čitava gramatika s predavanjima i sve nam tiskano i sačuvano, zašto onda do toga ne držimo? Nego postoji samo neko Smodekovo uvodno predavanje i ništa drugo! Oprostite, ali radi takve stvari mene duša boli. To se ne bi smjelo događati, ali se događa. Akademija je radila; Kašić je počeo raditi 1599., 1600. na 1601. u pomoć mu je došao p. Aleksandar Komulović koji je 1599. stupio u novicijat, a od 1599. do 1600. obavio tzv. kanonsku godinu kada novak mora biti u novicijatu. Kako je Komulović već prije bio svećenik, stavili su ga u Rimski kolegij da bude duhovnik i da Kašiću pomaže u predavanjima za studente početnike Akademije hrvatskoga jezika. Kašić je predavao naprednima! I tako je to išlo do 1604. godine. A Komulović je napisao i prvi izvorni hrvatski katekizam. Ja to ne mogu previdjeti i prešutjeti.

Druga stvar: 1633. B. Kašić je došao iz Dubrovnika u Rim i te godine njegov mlađi subrat Jakov Mikalja njegov je prvi suradnik. Mikalja je rođen na poluotoku Garganu 1601. u hrvatskoj obitelji u mjestu Pještica, koje su Talijani prozvali Peschici, a koje je nedavno postalo poznato jer su svi mještani dobili zgoditak, prvu nagradu, igrajući isti broj na lutriji. A to su potomci našijenaca. Kada ćemo mi naučiti igrati tako složno da pobijedimo? Dakle, to mjesto Pještica-Peschici Mikalja donosi u Blagu jezika slovinskog. Tada još prezimena nisu bila normirana i kada se mali Jakov rodio u toj obitelji župnik ga je u krsnu knjigu upisao kao "Jakov, sin Mikalja". Prezime je dobio po očevu imenu u genitivu. I zato on nikada, ni u latinskim nazivima taj oblik ne deklinira, što vidimo i u knjizi "Blago jezika slovinskog". Jer znade da mu je prezime očevo ime on ga u genitivu ne deklinira, što je jedan lingvistički dokaz o njegovoj hrvatskoj svijesti! Propaganda fidei tiskala je tu knjigu 1649. u Loretu, a dotisnuta je u Anconi 1651. Kada sam u Anconi na međunarodnom simpozijumu "Homo adriaticum" 1995. donio i pokazao tu knjigu zinuli su nemajući pojma da je takva knjiga tiskana kod njih 1651. Godine 1630. poslan je Mikalja u Dubrovnik da pomaže Kašiću u isusovačkoj školi, a Kašić mu daje svoj Rječnik da ga prepiše. Kada su potom došli u Rim, poslije Uskrsa 1633. Kašić i Mikalja, koji najesen dvije godine studira teologiju i bude zaređen za svećenika, dogovoriše "za naše studente". To znači da Akademija nije prestala djelovati, jer su studenti tražili da im objave knjigu, Gramatiku prilagođenu od otaca iste družbe (Emmanuelis Alvari e Societate Jesu objavljuju de Institutione Grammatica Illiricis accomodata a patribus ejusdem societatis).

"BOŠNJAKLUK"

Zašto je izabrao baš bosansko narječje kao osnovicu kada je poznato da je hrvatski jezik u ono doba većinom bio ikavski (kažu 66%) i zar se nije mislilo na to da bi drugi narod hrvatski književni jezik mogli zloupotrijebiti u svoje ciljeve? Naime, poznato nam je da su pravoslavci sličnost jezika koristili za svoje teze, argumente i ciljeve...

Hrvatski je čakavski i kajkavski plus štokavski, a srpski je samo štokavski i ništa više. Nevolja je, međutim bila ta što su Hrvati bili predobri i za tajnika Akademije pozvali Daničića. A on je kao tajnik Akademije bio glavni urednik velikog Akademijinog rječnika, i taj gospodin nije jednu kajkavsku riječ htio izgovoriti, a kamo li je unijeti u rječnik, premda je od nekih stručnjaka dobio četiri do pet tisuća riječi koje bi i te kako trebale postojati u fundusu jednog književnog jezika. On to nije htio: uzeo je nešto čakavskih riječi, ali ne i kajkavskih.

- Ikavica je bila puno raširenija i u Kašićevo doba, nego li što je danas. On piše "Biograd", a ne Beograd. U jednoj dijalektološkoj studiji našao sam da je čitav jedan kraj oko Beograda govorio ikavski! Ali to se nerado spominje, a ja se toga točno sjećam. Prema tome, ako je u tom kontekstu i Beograd bio Biograd, onda je posve jasno da je do Beograda bila ikavica. S te strane optirati za "bosanski" ne znači optirati protiv ikavice. Jer je taj bosanski imao ikavicu uz ijekavicu. Uostalom, taj izvorni glas jat bio je između "i" i "e", u izgovoru: kajkavci ga imaju kao "ie". Jer je bio između, mogao se razviti prema "i" ili prema "e", a sukcesivno to znači "i,e". Prema tome ja ne bih insistirao na toj fonološkoj razlici, jer ona zapravo i nije bitna. Bitno je, zapravo, ovo: da je Kašić izabrao rašireniji govor "bosanski", "štokavski", odnosno "štokavski" koji su tada uglavnom nazivali bosanskim, što danas može uzrokovati određena nerazumijevanja političke prirode, jer neki vole govoriti o "bošnjačkome jeziku". Neka im bude, ali spomenuo bih usput da je Austro-Ugarska, tj. Austrija, osnivanjem onog poznatog časopisa "Nada" imala prvotni plan u Bosni razvijati "bošnjakluk", bosansku naciju. E, onda su se protiv toga digli srpski pisci, pa su protestirali Hrvati i rekli: Čekajte, pa u Bosni nije samo bošnjakluk. Nisu sve samo Bosanci, ima i nas drugih. Prema tome, ne možeš sada ti u ime neke svoje ideje da nas pretopiš u nešto zajedničko. To nije fer. I nisu htjeli surađivati. I onda je Kosta Hermann, za kojeg vele da je bio dobar čovjek i vjernik i kongreganist, shvatio da ne može forsirati nešto što je protiv situacije u narodu. I odustao je od tog projekta koji mu je iz Beča bio naložen. Jednostavno je dao novi proglas da će tiskati "Nadu" i latinicom (600) i ćirilicom (400), što je i učinjeno, a bio je to strahovit trošak. A "Nada " je bila najilustriraniji i najljepše uređivani časopis, koji je u isto vrijeme davao najbolje honorare. Dakle, taj bošnjakluk je bio austrijski projekt, u ono doba odbačen, a sada zahvaljujući Amerikancima, proveden. Nije loše spomenuti da se povijest često ponavlja.

Nije li Kašić taj "malo prošireniji govor" birao jer je bio nešto sličniji srpskom ili ruskom?

- Da je bio sličniji ruskom jeziku - to ne bih rekao. Ako niste znali - Ukrajinci su ikavci. Pa ako je ikavice bilo puno, a treba naglasiti da je Kašić čuvao ikavicu, to ipak ne mora značiti da je nešto išlo prema ukrajinskom i ruskom jeziku, nego, jednostavno, Kašić je vidio da narod tako govori i tako razumije. Kašić je došao u sukob s gosparima u Dubrovniku. On se najprije bio prilagodio pa je pisao "po dubrovačku", s duljim oblicima, koje su Dubrovčani voljeli kao barokne ukrase. Kašić se i time koristio, samo da im ugodi. Poslije je shvatio da ga mnogi drugi ne razumiju ako on tako piše. Osim toga, Dubrovčani su tražili da se Kašić koristi njihovim talijanizmima: "pentisko sam se" umjesto "pokajao sam se". On je to odbacio i Dubrovčani su ga tužili generalu isusovačkoga reda, a Kašić generalu odgovara: "Prečasni oče generale, ako ja napišem pentiskoao sam se, mene razumiju samo Dubrovčani i nitko drugi. A ja želim pisati čitavom narodu i zato pišem pokajao sam se, što razumiju svi pa i Dubrovčani."

PREVARENI MANIPULATOR KOPITAR

Je li ta Kašićeva verzija hrvatskoga jezika bila slična srpskome jeziku?

- Danas je to jako teško jasno precizirati: da je srpski narod govorio vrlo slično govoru Hrvata - to stoji. Na žalost, pisci se u ono doba nisu zanimali za narodni govor. Kada je to Vuk Karadžić počeo, s Prvom srpskom prostonarodnom pesnaricom, s pjesmama što ih je u Beču znala baba Stana (njih sedamnaest), - to je bilo na nagovor Kopitara. On je Vuku rekao: "Hrvati imaju toliko blago narodnih pjesama. Imate li i vi Srbi nešto?" A Vuk mu odgovara da nešto ima, jer zna da baba Stana zna sedamnaest pjesama. I Kopitar ga nagovori da Vuk ode babi Stani. I Kopitar mu tiska zbirku tih pjesama. Zatim ga Kopitar pita za gramatiku. A postojala je gramatika iz 1617/18. Smotrickog, koja je doživljavala razne prerade, uključujući slaveno-serpski. Kopitar mu je sugerirao da u tu gramatiku umjesto slaveno-serpskih ubaci prosto narodne riječi. I tako je Vuk napravio prvu srpsku gramatiku, koju je Kopitar kritički prikazao u jednoj reviji: poanta se sastoji u tome da ga je Kopitar nagovorio na tu gramatiku i on mu ju je tiskao, a sada ga kritizira, tobože radi distance, umjesto da je prethodno upozorio na greške. Tiska mu iskrivljeno, krivo i sada ga javno napada! A sve to ide u onu temu o velikom prijateljstvu Kopitara i Vuka Karadžića. A istini za volju, Kopitar je manipulirao Vukom za svoje političke svrhe. A glavni je cilj bio dokinuti slaveno-serpski u Srbiji, jer je taj jezik bio kulturna, pupčana, vrpca Srba s Rusijom i, ako Srbi ne budu govorili slavenoserpski već svoj prostonarodni govor, (mislio je Kopitar) neće više biti komunikacije s Rusijom i Austrija će ih lakše podvrći sebi. Međutim, Vukova je reforma četiri godine poslije njegove smrti prihvaćena, ali od neke distance Srbije i Rusije nema ništa. Kopitar se prevario.

PREDOBRI HRVATI I DANIČIĆ

Je li Kašić bio svjestan da bi rad na hrvatskom jeziku u pravcu razvoja sličnosti sa srpskim i drugim jezicima jednoga dana mogao dovesti do toga da netko uzme hrvatski jezik i kasnije proglasi Hrvate nekim drugim narodom?

- U ono doba to bi bila previše perfidna ideja, koju su zapravo neki naknadno domislili. Tako nešto Kašiću u ono doba ne bi došlo na pamet. U Srbiji je Jovan Steić bio liječnik koji se bavio književnošću, prevodio je i objavljivao: bio je "dvorski lekar", pa je zatim postao ministar saniteta, a kada je postao prvi ministar Srbije onda je kuću u Makedonskoj ulici u Beogradu, koja je sada vlasništvo župe Sv. Petra, odmah prepisao na sina. Ono po čemu je Jovan Steić zanimljiv je sljedeće: vidio je da je Vukova reforma jednostrana: uvođenje prostoga narodnog govora značiti će jednoga dana ukidanje stare srpske književnosti, a to će biti osiromašenje srpskoga naroda. I zato je on već tada predlagao srednji put: ostaviti slavenoserpsku strukturu jezika i u njega unositi narodne riječi, tako da bi se struktura jezika sačuvala, i da bi se slavenoserpske riječi, koje narod nije razumio zamjenjivale prostonarodnim. Da je to prihvaćeno, mi sa Srbima nikakvih problema ne bismo imali. Toliko da vidite što sve o toj problematici treba znati. Drugi moment da se izbjegne taj sukob sa Srbima bilo je vrijeme kada je postojala šansa da se ostvari ideal da hrvatski književni jezik, u vrijeme kada je Kopitar predlagao da se stvori zajednički jezik od hrvatsko-kajkavskog i slavenskog. Tada je biskup Maksimilijan Vrhovac zadužio dvojicu kanonika da to dobro prouče. Jedan je napisao studiju i kada su zajedno s Vrhovcem išli u Beč na sastanak s Kopitarom, jedan od njih je rekao: "Gospodine, prijedlog odbijamo iz slijedećih razloga: prvo, hrvatski-kajkavski je bliži čakavskom i štokavskom nego li slovenskom. Drugo: budućnost hrvatskog književnog jezika je unio dialectorum na bazi općenitijeg jezika, obogaćivanjem leksika iz čakavskog i kajkavskog čime dobivamo fantastično bogat književni jezik. Treće: pravopis će biti fonološki, treba pisati kako se govori." A sa srpskim čakavski i kajkavski nije imao blage veze. I da se to ostvarilo, da je tako rađen veliki Akademijin rječnik: baza štokavska plus čakavske i kajkavske riječi, mi bismo imali već veoma bogat svoj vlastiti hrvatski književni jezik, koji nitko od slavista u inozemstvu ne bi bio u napasti nazivati slavenoserpskim, odnosno srpsko-hrvatskim. Jer bi bilo jasno: hrvatski je čakavski i kajkavski plus štokavski, a srpski je samo štokavski i ništa više. Nevolja je, međutim bila ta što su Hrvati bili predobri i za tajnika Akademije pozvali Daničića. A on je kao tajnik Akademije bio glavni urednik velikog Akademijinog rječnika, i taj gospodin nije jednu kajkavsku riječ htio izgovoriti, a kamo li je unijeti u rječnik, premda je od nekih stručnjaka dobio četiri do pet tisuća riječi koje bi i te kako trebale postojati u fundusu jednog književnog jezika. On to nije htio: uzeo je nešto čakavskih riječi, ali ne i kajkavskih. Zapravo je Daničić upropastio prethodno opisani projekt hrvatskoga jezika, koji nas je mogao distancirati od Srba!

A nije li Kašić postavio temelje za jednu takvu jednobojnost?

- Ne, jer je i Kašić uz štokavske donosio i čakavske i kajkavke riječi. Zar je to štokavska riječ kada Kašić govori "orsag"? Prema tome i on je rabio kajkavsku riječ. Kašić je za bazu postavljao štokavštinu, a sa strane dodajmo sve što od riječi fali. To je bila ideja. Orsag ili rusag je kajkavska riječ uzeta iz mađarskog jezika. Izvorno je Kašić bio za to da se pri čitanju poštuju svi dijalekti: neka napisano Dubrovčanin čita na svoj način, Bosanac onako, a naš Dalmatin ovako. Tražio je da se piše jednako, ali je svako mogao čitati na svoj način, u svom dijalektu! Napisao je o tome fantastičan tekst, koji se ne zaboravlja! No ne spominje se, a dragocjen je.

EPIZODA O RAFAELU CROATA

Dakle, Kašić je htio pomoći da hrvatski narod dobije jednu gramatiku i da taj jezik bude upotrebljiv za misionarsku djelatnost i da ga drugi narodi mogu razumjeti, i nije mogao predvidjeti da će Srbi jednoga dana prisvojili taj jezik i proglasiti ga srpskim?

Ne, ne idemo u pravcu ujedinjavanja sa Srbima. Ono što je zbog Daničićeve tvrdoglavosti promaklo, da u Akademijin Rječnik nisu ušle sve čakavske i kajkavske riječi, to se sada radi: ako u Akademijin rječnik uđu čakavske i kajkavske riječi, mi postižemo svoj cilj: dobivamo jedan svoj bogati hrvatski književni jezik, koji sa srpskim nema veze. I onda ni vanjski slavisti neće biti u napasti da govore o srpsko-hrvatskom jeziku. Bit će im jasno što je srpsko, a što hrvatsko.

- A kasnije je nastala verzija da smo mi jezik ukrali njima i proglasili ga hrvatskim! "Slovo o srpskom jeziku". Dakle, a prije toga jedna zanimljivost: Kašić u prvom slavističkom tekstu De variis versionibus sacrae scripture nabraja prijevode riječi, hrvatske, dalmatinske, rutenske ili srpske. Tj. navodi ono što je pripadalo Rutenima i Rusima, jer tada je dominirala Ukrajina i Ostroška je Biblija pisana u Ostrogu, tako da je taj jezik de facto bio ukrajinski jezik, a počeo se nazivati ruskim. A onda su ti sjedinjeni rutenski bazilijanci, koji su prihvatili uniju s Katoličkom crkvom, na temelju Ostroške Biblije napravili rječnik i gramatiku, dakle, standardizirali taj jezik, donijeli to u Rim i tvrdili da je to govor Sv. Ćirila, koji je papa Ivan VIII odobrio kao jedini ispravan u liturgiji. I oni su se kao cenzori nametnuli u papinoj propagandnoj tiskari i Rafaelu Levakoviću da mu "ispravljaju", zapravo iskrivljuju jezik glagoljaškog misala, i još gore - časoslova. Tako da su svećenici glagoljaši rekli: "Mi te vaše nove knjige ne možemo upotrebljavati s narodom Božjim. To, jednostavno, narod ne razumije ili ga nasmijava. I sam Kašić veli da je taj jezik "stomachum movet", što je latinski termin za nasmijavanje. I što ćeš ti sada s tim u hrvatskoj glagoljaškoj liturgiji? Makni i nemoj upotrebljavati. Ali Rafael Levaković je išao do te krajnosti da je od pape tražio da župnici glagoljaši moraju kupiti njegove edicije u roku od tri ili četiri godine, jer su te tiskane knjige u ono doba bile jako skupe. Čak je isposlovao papin edikt da onaj tko u roku od te tri - četiri godine knjige ne kupi da mu se zabranjuje vršiti liturgiju sa starim knjigama! A Rafael se još potpisivao kao Rafaele Croata, da se istakne kao Hrvat. A radio je protiv interesa hrvatskoga naroda! Totalno je upropaštavao hrvatsku glagoljašku liturgiju.

RIM JE ŽELIO JEDAN JEZIK

Zanima me da li je Rim želio hrvatski jezik nametnuti Srbima kao jedinstveni jezik Južnih Slavena?

- Rim ga nije želio nametnuti nego ponuditi. Željelo se objediniti to područje jer je jezično blisko, da se lakše propovijeda evanđelje. Budući da postoji uvjerenje da se na porti, u Carigradu, govorio taj naš hrvatski jezik, a i na Porti je hrvatski jezik bio službeni jezik, stoji vaša teza da je Rim želio objediniti jezik. To se htjelo. Njih dvojica su priredila jedinstvenu gramatiku, a novac je dala Propaganda vjere. I kada je Mikalja određen da pođe u Temišvar 1637., a Gramatika još nije bila dotisnuta, on je pisao ovako: "Moram krenuti u Temišvar, odnosno Dubrovnik. A kada se trgovci nađu u dovoljnom broju da se formira karavana, putujem s njima u Temišvar. Molim vas, budući da ste tiskali gramatiku za učenje hrvatskog jezika u svim kolegijima, da je besplatno dijelite. Budući da sam ja radio na gramatici i da u Temišvaru namjeravam otvoriti školu za našu djecu, lijepo vas molim da mi poklonite dvadesetak primjeraka i dadete ih patru Kašiću, a on će se pobrinuti da meni to stigne u Temišvar." Jasno je da su oni surađivali. Hrvatski se jezik učio i nakon što je Kašić napustio rimski kolegij. Nakon što je 1637. tiskana Alvarezova gramatika prilagođena za Hrvate, ponovno se osjetila potreba da se tiska "Blago jezika slovinskog" tj. ponovila se potreba za takvim cjelovitim priručnikom hrvatskoga jezika. Kada je Kašić 1604. dao predračun tiskare, taj je predračun bio toliko visok da su poglavari rekli kako oni toliko ne mogu podmiriti. Tu je bio Rječnik, Konverzacijski priručnik i Gramatika. Poglavari su odobrili samo tiskanje gramatike, a sve je drugo otpalo. I zato se Kašić žali u svojoj autobiografiji da je mnogo toga morao ukloniti, maknuti, ali je naslov ostao "Institutiones linquae Illiricae", čime je Kašić pokazao da je želio tiskati cjeloviti priručnik hrvatskog jezika. A Jakov Mikalja je to realizirao kao Blago jezika slovinskog.

UNIO DIALECTORUM

Kako dalje razvijati baštinu Bartola Kašića? Kako da naš jezik ostane hrvatski, da ne bude opterećen time koliko je sličan srpskome i da se pri tome držimo tradicije Bartola Kašića?

- Pročitat ću vam što Kašić veli u svome predgovoru Blagomu i milomu štiocu: "Ako ja bosanski upišem ove riči 'poslao sam', 'učio sam', 'rekao sam' ili take ine ne branim zato Dalmatinu našemu da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake te rekne 'poslal sam', 'učil sam', 'rekal sam', ni manje Dubrovčaninu da ne reče 'poslo sam', 'reko sam'. Ali di ja upišem 'što' ili 'šta' ne branim Dalmatinu da on reče 'ća' te tako inih riči koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista svak na svoj način navrnuvši slovo koje godir po svoji običaji. Tako ne imamo pored jednih druzih veleći da zanosi." Mene ovaj predgovor podsjeća na onaj plan da hrvatski književni jezik bude unio dialectorum, koji je napravljen u doba Maksimilijana Vrhovca i što su kanonici Maharović i Korolija iznijeli Kopitaru kada su odbili njegov prijedlog o zajedničkom hrvatsko-kajkavsko-slovenskom jeziku. Ta budućnost hrvatskog književnog jezika kao unio dialectorum zapravo je već tu nazočna. Mi pišemo ovako, a ti čitaj kako hoćeš. Ti obogaćuj jezik na svoj način, a ja nemam ništa protiv toga. Eto to je jedna divna sloboda, koja bi se mogla dati i danas se pomalo daje.

Neće li na taj način doći do rascjepa u jeziku? Jer sada se službeno govori jednim jedinstvenim jezikom...

- Taj jedan jedinstveni jezik jest jedinstven, a u isto vrijeme svaka lokalna zajednica ima pravo govoriti po svome, u zvučnosti svoga govora. Zašto bi ljude trebalo siliti? Kada govorimo jedni s drugima govorit ćemo dakako jednom književnom osnovom, ali kada međusobno komuniciraju stanovnici jednoga kraja zašto bi se morali praviti štokavci kada to nisu?

Idemo li, dakle, u budućnosti povratku svojim korijenima, onima riječima koje su zaboravljene? Ili će se opet nametati ujedinjavanje sa Srbima?

- Ne, ne idemo u pravcu ujedinjavanja sa Srbima. Ono što je zbog Daničićeve tvrdoglavosti promaklo, da u Akademijin Rječnik nisu ušle sve čakavske i kajkavske riječi, to se sada radi: ako u Akademijin rječnik uđu čakavske i kajkavske riječi, mi postižemo svoj cilj: dobivamo jedan svoj bogati hrvatski književni jezik, koji sa srpskim nema veze. I onda ni vanjski slavisti neće biti u napasti da govore o srpsko-hrvatskom jeziku. Bit će im jasno što je srpsko, a što hrvatsko. Ponuda jedinstvenog jezika sa Srbima u doba ranoga baroka nije uspjela i više nema obveze poslušnosti da imamo s njima isti jezik. To ne spada u vjersku dogmu, jer je jezik životna praksa, koja je takva kakva jest. Uostalom, svi koji nas žele razumjeti, razumiju nas.

. . .

Emil ČIĆ





© 2000. Hrvatski katolički zbor "MI"