Emil Čić, 
hrvatski novinar, 
glazbenik i publicist
'križarski amblem' Emila Čića HRVATSKA U SRCU
Muzikologija
Musicology
Ukupni broj posjeta ove web stranice




Glazbena arheologija Miha Demovića:

Glazba je potvrda povijesnosti hrvatske državnosti



Rasprave i prilozi          Povodom sedamdesete obljetnice života Glas Koncila objavio je sredinom g. 2007. zbornik izabranih radova dr. Miha Demovića "Rasprave i prilozi - iz stare hrvatske glazbene prošlosti" koji, među ostalim, dokazuje da je Demović najznačajniji hrvatski glazbeni arheolog dvadesetoga stoljeća, jer bez njegova istraživačkog djela još bi dugo ostali skriveni najstariji hrvatski crkveni glazbeni izvori čijim je otkrićem značajno ojačan čvrsti nebalkanski i zapadni identitet hrvatske kulture.
        Doktor muzikologije Miho Demović sam je, kako ističe urednik zbornika dr. Marko Babić, odradio istraživački posao za jedan veliki znanstveni institut izdavši do sada 17 knjiga svojih istraživanja i ukupno 239 bibliografskih naslova, a pohodio je više od trideset međunarodnih simpozija preko kojih je međunarodna znanstvena javnost dobila uvid u hrvatski glazbeni i stvaralački identitet prošlih stoljeća.
         Zbornik čine četiri poglavlja. Uvodni dio ima tri priloga: Riječ nakladnika, Epitalamij i Predgovor. Drugi dio naslovljen je kao "Bibliografija dr. sc. Miha Demovića" i sadrži pet priloga kojima je autor povjesničar Marko Babić. Treći dio, str. 99-608, sadrži izbor iz Demovićevog opusa tj. izbor između niza radova tiskanih u periodičnim publikacijama, a četvrti dio sadrži obilje notnih priloga. Radovi su opremljeni sažecima na engleskome jeziku, a na kraju knjige se nalazi kazalo imena i izvodi iz recenzija akademika Bogišića i Klobučara.
         Dr. Miho Demović rodio se u Dubravici kraj Dubrovnika 16. lipnja 1934., a od važnijih trenutaka u procesu obrazovanja naglasimo to da je 1961. g. diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a zatim je studirao muzikologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje je godine 1970. diplomirao, te potom 1978. stekao zvanje magistra muzikologije. Studirao je u Bonnu i Kölnu da bi u završnici postizanja titula doktorat glazbenih znanosti postigao na Sveučilištu "Albert Magnus" u Kölnu, i to u prosincu iste godine kada je magistrirao (što se zbilo u ožujku!). U idućem razdoblju Demović je osvojio znanstveno nebo s kakvim se malo tko može podičiti.
         U zborniku "Rasprave i prilozi…" uvršteno je 16 naslova Demovićeva opusa i predstavljaju tematske cjeline kao što je estetika crkvene glazbe, hrvatska srednjovjekovna monodija i dijafonijska glazba, tu je neizostavna i briljantno obrađena glazbena prošlost Dubrovnika, Marijanska glazba u Hrvatskoj, crkvena pučka popijevka i glazbeni folklor, s posebnim osvrtom na hrvatsku tamburicu u SAD. Naravno da u taj zbornik nije moglo ući sve s čime se dr. Demović aktivno bavio.

Glazba i Bogoslužje

         Iz cjelokupnoga opusa ovdje ćemo izdvojiti nekoliko vrijednih znanstvenih istina, koje bi mogle i morale biti zanimljive širokome čitateljstvu. Vlč. dr. Demović u tekstu "Snaga i uloga uglazbljene riječi u Bogoslužju" nam npr. daje genezu važnosti glazbe u ljudskome društvu što je vodilo do kultivacije mišljenja o glazbi i njezinoj primjeni u religijskom kultu. "…Niti jedan drugi napredak u povijesti čovječanstva, bilo koje znanosti i umjetnosti, nije se tako sporo i teško razvijao kao glazbeni, imajući u vidu da se u Bibliji prvi put glazba spominje u Knjizi Postanka (4,21) uz ime Jubala koji se inače smatra ocem pjevača i svirača uz kitaru i organu. (…) Imajući to pred očima, kao paradoks zvuči da se ni jednoj drugoj umjetnosti (kao glazbi…) ne pripisuje božanska moć, i da je glazba jedina umjetnost koja se divinizira i to od prapovijesti pa gotovo sve do danas. (…) Stari filozofi poput Platona (naučavaju…) da je glazba nešto božansko u svojoj biti, izvoru i svrsi. (…) Već su stari filozofi postavili aksiom da je ljepota iskonski izvor svih vrednota i dosljedno tomu ništa ne može biti vrijedno što nije lijepo…" a glazba je bila uzor i izvor na kojem su se generacije odgajale da umiju vrednovati lijepo i dobro, kako u antici tako i u srednjem vijeku sve do novijeg doba, kada to uslijed opće društvene dekadencije prestaje biti običaj. Zdravi stav o odgojnosti glazbe počivao je na solidnom iskustvu: Naime, "…osnovna glazbena počela crpe svoju snagu na četiri vlastitosti glazbenog izražaja. To su: ritam, melodija, harmonija i boja tona. Ritam je najosnovniji glazbeni element. On tonove ujedinjuje u melodiju, postavlja ih u vrijeme i prostor, pretvara ih iz materije u duh. (…) Melodija otkriva raspoloženje koje sadržava poruka (…) a boja tona i suzvučje sposobni su zaokupiti čovjekove osjećaje i intelekt procesom upoznavanja ljepote u spektru tonova i različitosti harmonija, u čemu se proljepšava ukus za lijepim i jača spoznajna moć…" Točno! Tajna glazbe jest u njezinoj sposobnosti da razvija inteligenciju i da jača ispravne kriterije lijepog, dobrog i lošeg ili zlog.
        U Crkvi je glazba odigrala veliku ulogu u osvajanju duša vjernika još od samih
početaka! "…Poznato je iz prošlosti da su pojedine melodije zanosile mase ljudi. Takav je slučaj bio s popijevkama Ambrozija (IV. st.), kojeg su arijevci (heretički biskup Arije) optuživali da čarolijama svojih himana zavodi narod. Poznat je i odgovor Ambrozija kako je to zaista velika čarolija i kako ništa nije moćnije od nje…." (…) U starije vrijeme nije bilo bogoslužja kada se nije pjevalo. Govoreno je bogoslužje kasnijeg datuma i povezano je uz razvitak jezika, odnosno kulture govorenja …", pa je osobito Dubrovačka Republika inzistirala na glazbenom odgoju i pravilnoj izobrazbi svećenstva te ondje, sve do kraja postojanja države, za svećenika nije mogao biti ređen nitko tko nije položio glazbeničke ispite: dubrovačko svećenstvo sviralo je na svečanostima u dubrovačkom simfonijskom orkestru! Doslovno, kako navodi Demović "…u vezi sa studijem glazbe, na dubrovačkoj teologiji poznate su veoma stroge odredbe nadbiskupa Giovannija Lucchesinija, koji u više svojih odredaba naglašava da ne će rediti za svećenike kandidate koji ne dostave svjedodžbe o uspješno završenoj glazbenoj pouci…"! (str. 347) Njima se nije moglo dogoditi da u crkve pripuštaju svjetovnu glazbu, jer su imali čvrstih sakralnih kriterija; imajući odgoja znali su što su to "sakralni kriteriji" u crkvenoj glazbi, arhitekturi i umjetnosti!!!
        U svome opusu dr. Demović je obradio čitavu glazbenu povijest dubrovačke republike, toliko koliko je sačuvana dokumentacija dopuštala. A ta otkrića nisu bila neznatna. U dvije knjige dao je pregled te povijesti: prva nosi naslov "Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici od početka XI. do polovice XVII. stoljeća", Zagreb 1981., a druga "Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici od početka XVII. do polovice XIX. stoljeća". Iz opusa tog proučavanja u zborniku se nalazi tekst "Dubrovačka kneževa kapela i orkestar" i mnogi drugi važni podaci.
         Na kraju priče moramo naglasiti nekoliko znanstvenih informacija od goruće važnosti. Na stranicama 136-137 dr. Demović potvrdio je i dokazao da je razvikana katedristica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Nada Klaić bila običan protuhrvatski krivotvoritelj znanstvenih podataka, te je Demović na konkretnim primjerima dokazao krimene što ih je dotična počinila, pokušavajući osporiti otkrića s područja muzikologije koja se nisu uklapala u njezinu masonsko-garašaninovsku sliku hrvatskoga svijeta. Naime, omalovažavajući istraživački rad muzikologa Marijana Grgića, Nada Klaić je "…istraživanja M. Grgića doslovno ovako ocijenila: 'u posljednjem radu iz te problematike, u prilogu "Glazbena djelatnost u Hrvatskoj u XI. stoljeću", napustivši uobičajenu naučnu točnost, proglašava glazbenom djelatnošću Hrvata nešto s čime oni nisu imali veze, jer stvarno opisuje muzičku djelatnost na području Bizantske Dalmacije (Osor, Zadar, Rab i samo jedan jedini primjer iz Šibenika).'…" Na što Demović odgovara da se "…Grgićev rad osniva na notnim zapisima osorskog i dvaju zadarskih evanđelistara iz XI. stoljeća i nekih drugih fragmentarno sačuvanih notnih zapisa. (Tako staru notaciju imamo, otkriva nam Demović, prim. pis.) Osorski evanđelistar pisan je za opatiju svetoga nikle na Osoru koja je bila zadužbina hrvatskoga kralja Krešimira. Naznaka na tom evanđelistaru da TREBA U PJEVANJU USKRSNOG EXULTETA SPOMENUTI IME HRVATSKOGA KRALJA uzima se kao pokazatelj da su Cres i Lošinj u to vrijeme pripadali Staroj Hrvatskoj državi, pa je prema tome i taj GLAZBENI SPOMENIK NASTAO NA PODRUČJU STARE HRVATSKE DRŽAVE za potrebe zadužbine jednog hrvatskog kralja. Isto se može tvrditi i za zadarske notne predloške koji su nastali u samostanima svete Marije i svetog Krševana u Zadru, koji zahvaljuju i svoje postojanje kraljevskim slobodama, darovnicama i privilegijama kojima su ih bogato obdarivali baš hrvatski kraljevi (…) Nada Klaić se emocionalno poistovjećuje s bizantskim interesima u Dalmaciji kad tvrdi za cara Bazilija I., koji je u Zadru imenovao stratega i ovo: 'Tako je dalekovidna politika Bazilija I., spasila carsku Dalmaciju od utapanja u hrvatskom moru'. …" (sic!) Demović nadalje dokazuje da "…Izraz pak 'Bizantinska Dalmacija' nije pak sretno izabran, jer ju zapravo i po Porfirogenetu nikada nisu nastanjivali Bizantinci već Romani koje je car Dioklecian doveo iz Rima, koje su kasnije protjerali iz Dalmacije Avari, a Hrvati su u sporazumu s carem Heraklijem oružjem savladavši Avare nastanili Dalmaciju. (…) Bizantski je car oružano intervenirao u Hrvatskoj tek kada su je Franci okupirali, pa kako ju nije uspio istrgnuti u cjelini iz franačke vlasti mirom u Aachenu 812. godine nagodbom je odvojio neke gradove i otoke, čiji su stanovnici Hrvati i ostaci Romana nakon toga neko vrijeme živjeli u nekoj vrsti slobodnog carskog grada, nasuprot Hrvata u ostalom dijelu bivše rimske Dalmacije, koji su nakon aahenskog sporazuma pod izravnom vlašću Franaka. Ali čim su se Hrvati oslobodili franačkog jarma, dalmatinski gradovi i otoci, o kojima je riječ, uključuju se u hrvatsku državu…" (str. 136-137) čime je dr. Miho Demović dokazao da su glazbeni spomenici ujedno i arheološki nalazi o hrvatskoj državnosti, kao i to da je jugomasonskom ideologijom i osobnom mržnjom Nada Klaić namjerno lagala i time trajno srušila svoj znanstveni autoritet.
         Uz naše čestitke na znanstvenim otkrićima i čvrstoj znanstvenoj argumentaciji u knjizi, zahvaljujemo Mihi Demoviću za dobro što ga je učinio hrvatskoj kulturi i državnosti.

Fokus, 4. siječnja, 2008/399






Miho Demović: interview

Muzikolog koji je afirmirao kulturno zapadnjaštvo Hrvatske



Dr. Miho Demović'          Ove godine dr. sc. Miho Demović, svećenik i muzikolog, proslavio je obljetnicu svoga života i djelovanja: premda je slavljenička objava knjige "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene prošlosti" znatno kasnila za njegovom sedamdesetom obljetnicom života, ona se ipak dogodila i sretni smo što je javnosti predan vrijedan pregled znanstvenog opusa našeg najznačajnijeg hrvatskog živućeg muzikologa.
Pridijevanje "najznačajniji" nije prazna hvala, jer nakon 17 knjiga od kojih većina ima najveću vrijednost u svjetskim razmjerima, danas smijemo reći da je rad Miha Demovića afirmirao hrvatsku kulturu unutar zapadne civilizacije, na način na koji je to učinio malo koji muzikolog, te je npr. - među ostalim - vlč. Demović osnažio znanstvene dokaze o granicama državnosti hrvatskih kraljeva, a na temelju sačuvanih notnih izdanja objavljenih u starome hrvatskome kraljevstvu. Tim povodom, uz recenziju koju smo objavili, iznosimo i osobna zapažanja muzikologa, maestra Demovića o njegovome radu.

         Kada pogledate unazad na svoj prijeđeni put, koje istraživanje biste smatrali najvažnijim od svega što ste do sada radili?

Demović: Mislim da će moj muzikološki rad ostaviti priličan trag u povijesti hrvatske kulture. I to ne zbog toga što sam napisao mnogo toga, već zato jer sam otkrio mnoge stvari koje su kapitalne, a do sada su bile sasvim nepoznate. Moj muzikološki rad uglavnom obuhvaća srednji vijek, zatim glazbenu povijest Dubrovnika te - tu i tamo - nekoje teme iz novije hrvatske glazbene prošlosti. A što se tiče otkrića, smatram da je jedno svjetsko otkriće bilo beneventanski rukopis obreda i blagdana Sv. Nikole iz Dubrovnika, iz XI. stoljeća. Kako već znate beneventana je rijetko pismo i mali je broj sačuvanih rukopisa napisan beneventanskim pismom. Pretražene su sve knjižnice svijeta i mislilo se da je nemoguće da se još negdje na svijetu krije neki veći beneventanski rukopis, a ipak meni je uspjelo u Dubrovniku otkriti jedan takav rukopis iz XI. stoljeća, koji se danas ujedno smatra i najstarijom knjigom starog Dubrovnika. Sretan sam, zatim, da sam uspio razriješiti ubikaciju, gdje je napisan beneventanski misal, koji se danas čuva u Oxfordu. Mislilo se najprije da je napisan negdje u sjevernoj Italiji, pa u južno Italiji, a kada ga se nije moglo smjestiti u Italiju, onda su ga smjestili u benediktinski samostan u Rožatu na Rijeci Dubrovačkoj, kako bi on ipak na neki način pripadao talijanskoj kulturi, jer je taj benediktinski samostan pripadao samostanu Monte Casino u Italiji. Takvo je bilo mišljenje dok ga nisam proučio i na temelju pokazatelja dokazao da je pisan za dubrovačku katedralu u XII. stoljeću, što je danas u znanosti i prihvaćeno.
         Zatim, mojom je zaslugom povijest hrvatske glazbe, za koju se smatralo da doseže do XIII. stoljeća, protegnuta unazad u dubinu do X. stoljeća, jer sam na svjetlo iznio nekoliko rukopisa iz tog davnog vremena, koji uistinu pripadaju X. stoljeću. Osim toga pronašao sam rukopis Pintarićeve "Lire", također pronašao sam i primjerak pjesmarice Atanazija Jurjevića u Krapnju kod Šibenika, za koji se nije znalo, što je omogućilo da se ta pjesmarica (koja je bila fragmentarno sačuvana) konačno objedini te smo tako dobili potpuno sačuvani primjerak. A ima i niz drugih stvari koje sam prvi iznio na svjetlo, a ovdje ih je sve nemoguće spominjati.         

         Sjećam se da nam je, u vremenu kada sam bio student kako je prof. Kos na karti svjetske muzikologije pokazivala da Hrvatske nema nigdje, iako smo već tada imali znatnih rezultata istraživanja. Ništa se nije znalo ni o našim notama ni o našim skriptama i skriptorijima. Je li se štogod promijenilo nakon Vaših otkrića? Jesu li nas konačno unijeli u svjetske znanstvene karte?

Demović: Mislim da nisu, jer ukorijenjenje naših znanstvenih dostignuća u znanstvenom svijetu - ide jako teško. Već je pokojni Albe Vidaković napravio jednu studiju o granicama rasprostranjenosti srednjovjekovnog neumatskog pisma i unio je brojne naše skriptorije, ali na žalost, ni nakon toga njegovog rada ništa nije uneseno u nove priručnike. Međutim, danas se o Dubrovniku ipak piše, kao o jednom od srednjovjekovnih središta za proučavanje rane monodijske glazbe u Europi. Za to se posebno zanima Institut za beneventanu iz Toronta.         

         Eto, sada ste iznijeli vrlo zanimljive podatke o sanju stare hrvatske glazbe, a nedavno je u organizaciji Nikše Gliga u ime Matice hrvatske bio simpozij o hrvatskoj glazbi. Na popisu uzvanika koji bi imali što reći Vi se niste nalazili iako ste objavili sedamnaest knjiga, a ni ja koji sam ih objavio pet, ali su se tamo našla neka manje istaknuta imena. Nije li naša muzikološka znanost malo previše uzurpirana od određenih krugova?

Demović: Ja sam radio potiho i moj rad nije bio medijski dovoljno popraćen. Namjerno sam bio u potaji, jer veliki dio mog radnog vijeka odvijao se u razdoblju komunističkog režima, pa je bilo svrsishodnije da ljudi od vlasti ne znaju za ovaj rad. Tako sam imao jedan mir, jer nitko u mene nije dirao. Mogu reći, u to vrijeme kada sam počeo raditi i kada su se počeli objavljivati prvi moji znanstveni radovi, pobudio sam mnogo pozornosti iz krugova vlasti. Čak su se za moj rad zanimali i neki krugovi u Rusiji. Pitali su: tko sam? Što ja to radim? i slična pitanja. Kada se u ono vrijeme iznijelo nešto što je domaće i naše hrvatsko, onda ste bili tretirani kao državni neprijatelj: jer, iznio si na vidjelo nešto što je hrvatsko. Situacija je bila takva da su vam dali da srušite spomenik kulture, ali da ga popravite - to nisu dali.         
         Pokojni dr. Lovro Županović bio je jedan od onih muzikologa koji su došli do vrijednih rezultata na polu istraživanja hrvatske glazbe, a tu biste spadali i Vi. Kako biste ocijenili sadašnje istraživače stare hrvatske glazbe. Imamo li pregled svega ili nam štogod manjka?

Demović: Dr. Lovro Županović se bavio ranijim razdobljem hrvatske glazbene prošlosti, a u novije vrijeme pojavljuju se novi istraživači koji stoje pod utjecajem madžarskih muzikologa ili onih francuskih. Na žalost, ti utjecaji na njih su toliko veliki da oni još nisu otkrili pravo polazište iz kojega treba otpoćeti, tako da i oni poput nekih inozemnih istraživača naše stare rukopise žele uključiti u madžarsku ili talijansku ili neku drugu provenijenciju a da prije toga nisu dovoljno proučili stvari ni iznijeli dovoljno jasne razloge za takav svoj stav.

         Do sada Vi ste svojim istraživanjima učvrstili okosnicu hrvatskoga identiteta koja se jasno situirana na Zapadu. No, unatoč muzikoloških i svih drugih rezultata istraživanja nas se gura u područje Balkana. Koliko naša znanstvena istraživanja mogu osporiti takve neznanstvene političke tendencije, koje su akulturne i antikulturne?

Demović: Pa, mogu dosta, ako u prvom redu mi znanstvenici budemo svjesni svoje uloge i ukoliko budemo nastojali da rezultate svojih istraživanja prezentiramo na međunarodnoj znanstvenoj sceni.         

         Što Vam je od svih znanstvenih istraživanja najdraže što ste postigli?

Demović: Ne znam što mi je draže i čega bih se mogao odreći u prilog nečeg drugog. Svakako veliki je moj rad na glazbenoj prošlosti Dubrovnika, gdje sam otkrio tolika brojna imena od oko tisuću tristote godine pa do pada Republike. Pokazao sam i dokazao da je Dubrovnik od početka XIII. i XIV. stoljeća imao glazbenu kapelu i kasnije, pri koncu samostalnosti i simfonijski orkestar, glazbenu kapelu u Katedrali: imao je Kneževu kapelu glazbenika puhača, i čak je imao prvu glazbenu školu u Hrvatskoj, koja je koncem XVIII. stoljeća školovala vrsne svirače i davala im svjedodžbu o školovanju. Na žalost, gubitkom dubrovačke samostalnosti taj je proces zaustavljen i Dubrovnik je pao u duboku tamu zaborava. Veoma sam sretan da sam uspio otkriti taj rukopis o Sv. Nikoli o kojem je prije bilo govora, jer je to zbilja raritet svjetskih razmjera. Drago mi je da sam uspio popisati sve rukopise monodijske glazbe od X. do XII. stoljeća iz Hrvatske. Posebno mi je opet draga da sam uspio sakupiti i sve skladbe primitivnog, ranog višeglasja iz Hrvatske.

         U svojim istraživanjima došli ste do zanimljivog zaključka, a to je da u Dubrovniku nitko nije mogao postati svećenikom ako nije bio glazbeno školovan i da su svećenici svirali u orkestru. Kandidat je morao biti kompletan muzičar da bi bio svećenik. Iz toga se dade zaključiti da je Dubrovnik svoju glazbenu kulturu razvijao na tragu Papa Grgura Velikog i da je svećenik imao čvrste sakralne kriterije ne samo na području teologije i filozofije već i na području glazbe. Što biste mogli preporučiti sadašnjem i budućem svećenstvu u vrijeme kada se crkvena glazba skroz desakralizirala, možemo reći čak - opoganila?

Demović: Dakle, bilo je još strože nego ste Vi kazali. Čak ima jedna odredba nadbiskupa Giovannija Lucchesinija, s konca XVII. stoljeća, kojom se određuje da svi svećenici i svi službenici katedrale moraju doći na pjevačke vježbe tri puta tjedno. Također i klerici. U slučaju namjernog izostanka svećenici su plaćali globe, a klerici su bili kažnjavani strogom zatvorskom kaznom od tri dana. Možete zamisliti kakav je bio odnos crkvenih starješina prema crkvenoj glazbi. Što se današnjice tiče, došla su druga vremena, ali bi trebalo puno poraditi da se svećenička glazbena naobrazba poboljša. Svećenik glazbu ne mora poznavati podrobnije, ali morao bi moći dolično pjevati svoju svećeničku službu i u glazbi biti toliko naobražen da i s glazbene strane može organizirati svoju župnu zajednicu, koja bi u crkvenim obredima morala moći dolično pjevati.


Fokus, 25. siječnja, 2008/402