Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Ljudevit Gaj i Antun Gustav Matoš;
Domoljubna i revolucionarna pjesma


"Fokus", 11. 08. 2006/326

Piše: Emil Čić

Narudžba za knjigu 'Religijsko - filozofski pogledi A. G. Matoša'

      U nedavnim i nemirnim vremenima (u zadnjih oko stotinu i pedeset godina), onda kada je hrvatski narod bio pritisnut političkim nevoljama i ratovima, uz političke pokrete koji su bili nositelji ideje nacionalne slobode redovito se rađala i hrvatska nacionalistička (domoljubna!) popijevka. Prvi takav zoran slučaj odigrao se pojavom Hrvatskog narodnog preporoda u 19. stoljeću te je kulminacija glazbenog nacionalizma svoj izraz dobila u knjizi “Ilirski glazbe-nici” (Zagreb 1893.), utemeljitelja hrvatske muziko-logije i etnomuzikologije Franje Kuhača, gdje autor opisuje ključne likove glazbenog života tog razdoblja i svoja saznanja i dojmove o nastanku Hrvatske himne “Hrvatska Domovina” (poznata kao “Lijepa naša”). Krug oko skladatelja Ferda Livadića nastoji realizirati jačanje nacionalnog identiteta i političke ideje kroz stvaralačku glazbenu originalnost. Nisu to uvijek činili na najvišem umjetničkom nivou, k tome su miješali hrvatstvo i jugoslavenstvo, ali znali su biti i vrlo uspješni: dok je čistu državotvornu svijest u Hrvatskoj preko Zadra započinjao razvijati časopis “Zora Dalmatinska” (prvi vrijedan, čisto nacionalistički list iz razdoblja 1844.-1849.) što ga pokreće Ante Kuzmanić (a suradnici su pop Šime Starčević i njegov nećak Ante Starčević – ideolog pravaštva i Otac Domovine!), glazbeni aspekt hrvatskog nacionalizma, sa svojeg panslavističkog stajališta, u Zagrebu i Samoboru (utjecaj na Livadića) potakao je Ljudevit Gaj svojom izvrsnom nacionalističkom budnicom “Još Hrvatska ni' propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo”, što je intonacijom i borbenim zvukom više odgovarala idejnim željama Ante Kuzmanića (Hrvatska, ujedinjena i samostalna, bez ujedinjenja sa Srbima. Vidi knjigu; “Nad jabukama Vile Hrvatice”, Tihomil Maštrović, Zagreb 2001.) nego li predodžbama Gaja.
      Izvrsno je u svome eseju A. G. Matoš protumačio i “oprao” ilirskog ideologa; “...Pjesma 'Još Hrvatska' je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija. On je pravi roditelj onih naših političara koji su pravili nagodbe, nemajući pojma o državnim financijama, koji su diplomatizovali i diplomatizirali, mada kao pravi romantici i sanjari nisu diplomate, koji su najluđe utopije smatrali realnošću, a najluđu donkihoteriju realnim radom. On je preteča onih koje zove sarkazam Starčevićev: “Slavosrbi, živina za majmunom najpriličnija čoveku”, “ter samo iz mraka, iz potaje škode onim s kojim javno pohervati se nemaju serdce”. (....) Žalosna je činjenica da mi danas o Gaju ne znamo skoro ništa (sada znamo, prim. EČ) (...... ali) Mi ne znamo što je kod njegovih ideja njegovo, što pozajmica. Mi ne znamo je li taj slavljenik bio Barnum (američki izumitelj reklame i prevarant, prim. EČ) ili neshvaćeni umnik, Rus ili Austrijanac, veći Jugoslaven ili veći Hrvat. Kao politička misao može se danas ilirizam definirati kao austrijanština, maskirana slavenskim frazama. 1848. bijaše godina kada se Hrvatska bez po muke mogla predati svojoj sudbini, ali vođe ilira napadaju na tuđi račun tuđu, mjesto da brane i stvore hrvatsku slobodu. Poznat je incident sa knjazom Milošem u Zagrebu, gdje mu braća Iliri istresoše, kako se veli, džepove. Gaj je igrao glavnu ulogu, pa se tako izigrao te je bio sve do svoje smrti, preko dvadeset godina, usred Zagreb politički mrtvac. On je narod pobudio, ali ga budnoga nije znao odvesti dalje od Beča. On je narod pobudio, ne znajući ni gdje leži njegov Sinaj. (......) On je kao onaj budilac duhova što se uplašio svojih vlastitih aveti. Podzemnog je duha izazvao, ali ga nije znao upregnuti pod svoj duh kao Faust. On čini dojam pacera, nepopravljivog diletanta kulturnog i političkog, oca naše političke i kulturne fraze, čovjeka bez solidnog znanja, dakle i bez solidnog uvjerenja..... Apelirajući na ilirstvo, on je u stvari probudio hrvatstvo koje se sa mnogim ultrademokratskim idejama krilo već u prvim počecima ilirstva, izbivši najprije u Stossu i Vrazovoj literarnoj kritici srpstvo, a onda u reakciji A. Starčevića, E. Kvaternika, dra Matoka, Bacha i drugih, koji će Gajevo ilirstvo zamijeniti hrvatstvom, njegovu nijemštinu kultom Rima i kulture latinske, njegovo pleme narodnošću, njegov naivni slavenski altruizam zdravim egoističnim individualizmom. Pro artis et focis.....!” (“Gaj”, Hrvatsko Pravo, XV, br. 4096, str. 7-8, 17. 07. 1909., Zagreb) U Gaju je Matoš vidio vješala na kojima mu “Hrvatsku njegovu objesiše” i baš tom pjesmom završava Matoš osvrt o Gaju. Jer, «.... bez obzira na nesumnjive zasluge što ih je imao do zabrane ilirskog imena 1843., valja znati da već od rujna 1838. Gaj održava osobne kontakte sa šefom tajne policije ruskog cara Nikole I., generalom A. H. Benkendorfom, a preko njegova bečkog agenta uputio je u studenom te godine caru memorandum, u kojem se stavio u službu Rusije i njezine politike na Balkanu. U spomenici suprotstavlja ustavnosti Zapada rusko samodržavlje kao “istinsku instituciju slavenstva”, ističući u spisu Secreta arcana potrebu približavanja pravoslavnoj crkvi kao “pravoj slavenskoj crkvi”, te da će u tu svrhu služiti i njegov pravopis i njegova briga oko promicanja ćirilice. Primivši od ruske tajne policije 25 tisuća rubalja, smatrao je da je dobio “polovicu najnužnijeg” za nastavak svog 'patriotskog rada!' », ali to nije bilo sve što je Gaja motiviralo za pisanje hrvatskih budnica i buđenje ilirskoga duha među Hrvatima! Naime, «... Iste godine kada Ante Kuzmanić pokreće Zoru dalmatinsku, Ljudevit Gaj uspostavlja veze s poljskim otpadnikom Františekom Zachom, tajnim agentom kneza Adama Czartoryskog u Beogradu i društvom koje je ondje osnovano radi velikosrpske, jugoslavenske propagande. To tajno društvo u svom radu vilo je tijesno povezano s ilircima, napose s Ljudevitom Gajom. Zach je zimi 1843/44., u suradnji s Gajevim pouzdanikom Stjepanom Carom, sastavio za srpskog ministra policije Iliju Garašanina svoj Plan slavenske politike Srbije, tekst koji je bio upotrijebljen u sastavljanju zloglasnih Garašaninovih Načertanija (1844.), temeljnog akta svih kasnijih velikosrpskih pretenzija na teritorij Bosne i Hercegovine, te Hrvatske. U tom planu Zach tvrdi da “ime ilirizma (...) savez sviju južny Slavena u jednu državu označava”, i da Lj. Gaj, “koji je za razširenje ove idee u Austriji najviše učinio”, “ne ilirsko kraljevstvo, nego upravo srbsko carstvo u familiji Karađorđevoj namierava (....) i na to je celo njegovo traženje upravljeno”. Također i Garašanin ističe da je Gaj kao cilj svoje politike vidio “ da se sajedinjenje učini sa svim Slavenima južnim i da se jedno carstvo obrazuje”, sa “sredotočjem buduće zajedničke države” u Srbiji i Beogradu! (.....) Gaj posjećuje 1846. i 1847. Zacha u Beogradu, opetovano izjavivši da je i u buduće njegova životna zadaća ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednoj zemlji s jednim jezikom i jednim pismom – ćirilicom, a pod srpskom dinastijom Karađorđevića!.....» (Usporedi: “Nad jabukama Vile Hrvatice”, Tihomil Maštrović, Zagreb 2001., str. 80 i 81) A da su s Gajem “operaciju Jugoslavija” igru nastavile i neke druge sile - to danas možemo sagledati kroz prizmu nazočnosti politike «Zapadnog Balkana».
      Odista nam Matoševu Hrvatsku objesiše g. 1945., još gore nego li 1918.! Ali po Gaju se rodila hrvatska revolucionarna pjesma koja je pokrenula duhove, duh je ispušten iz boce, i ta je pjesma sada postala nova originalnost hrvatskog stvaralačkoga duha i kulturnog identiteta: postala je opravdanje za svaku buduću novu hrvatsku revolucionarnu pjesmu koju je tuđin i tuđinski sluga nastojao ušutkati! U krajnjoj liniji, srpstvo i panslavenstvo se samo ubilo oružjem što ga je koristilo protiv Madžarske i Austrije, radeći na manipulaciji hrvatskih nacionalnih osjećaja, radeći upravo na magarčenju Hrvata!
      Nakon tog turbulentnog razdoblja, u kojem se miješa i sukobljava hrvatska i panslavenska ideja, veliki neo-nacionalistički polet u hrvatskoj glazbi obnavlja Antun Dobronić u okviru svoga jugoslavenskog neoilirizma (i on se kasnije obraća na hrvatstvo!), ali na visoko-profesionalnoj razini, no masovna nacionalno-politička popijevka događa se tek u vihoru II. Svjetskog rata - ujedno 1. Domovinskog rata za nezavisnost Hrvatske o čemu je zanimljiv prilog na engleskom jeziku pod naslovom “Baština drugog svjetskog rata u Hrvatskoj; Identitet nametnut preko glazbe i na glazbu” objavila mr. sc. Naila Ceribašić.
      U tome razdoblju i partizani i ustaše imali su svoju revolucionarnu pjesmu: ustaše su se više okrenule narodnoj izvornosti, a partizani su bili pod mješovitim glazbenim utjecajima, tvrdi autorica. Zanimljivo je da su u našem drugom Domovinskom ratu 1990.-1996. uglavnom izvođene nove zabavne i rock skladbe, no kada se posezalo za starim revolucionarnim pjesmama onda su pjevane bile pjesme poput “Ustaj Bane jelačiću, Hrvatska te zove” i nacionalno borbene pjesme poput “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana...”. No, ono što šokira sa stvaralačke točke gledišta jest činjenica da se nisu pojavile nove izvorne hrvatske revolucionarne narodne pjesme: Slavonci su zasvirali tambure, (najbolji su bili “Zlatni Dukati”) ali kod ostalih sastava u većini slučajeva to nije bila glazba koju po žanru možemo svrstati u pravu narodnu budnicu ili vojničku glazbu, a pjesma u Dalmaciji startala je s Thompsonovim “Čavoglavima” u orijentalnom folk stilu! A dokaz za jadan nivo hrvatskog revolucionarnog stvaralaštva jest upravo spomenuta knjiga na engleskom jeziku “Glazba, politika i rat” u kojoj kao prilog nalazimo CD ploču sa 17 rockerskih zabavnjaka! Etnomuzikologija nije našla mogućim izdati CD s novom hrvatskom narodnom revolucionarnom glazbom, ali je zato snimila rock paradu! A kako je i mogla, kada se na polju našeg glazbenog identiteta u Hrvatskoj revoluciji uistinu nije rodilo ništa stvaralački značajno. Premda su pjesme iz doba NDH dizale narodni duh i plašile Srbe, polustoljetno robovanje Srbiji prethodno je ugasilo narodni duh, urušilo je nacionalni identitet i destimuliralo stvaralačku originalnost: zabrane su ugušile stvaralačku iskru da time uguše svaku misao i svaki osjećaj otpora srbokomunističkoj vlasti! Komunisti su se bojali revolucionarnog duha, zato su raširili strah, pa se i zbog hrvatske himne završavalo u zatvoru, ako nije bila pjevana zajedno s jugoslavenskom (navodi i knjiga “Glazba, politika i rat”).
Narudžba za knjigu 'Eseji o glazbi'       A koliko revolucionarna pjesma može biti značajna pokazuje nam knjiga što ju je objavio Robert Brecy - “(Francuska) Revolucija u pjesmi” (Paris 1988.); knjiga je objavljena s blagoslovom Povijesnog instituta Francuske revolucije u sastavu Pariškoga sveučilišta, a predgovor joj je napisao sam ravnatelj – Michel Vovelle. U knjizi je zorno dan pregled svih događaja Francuske revolucije: prije nego li su pale glave kraljevaca ili suparničkih vođa uvijek bi se zaorila pjesma koja je najavila promjenu, nečiji pad ili junačko raspoloženje pred napadaj na novog neprijatelja!
      Stoga se samo po sebi nameće da Hrvati moraju jačati svoju kreativnost, svoj identitet i svoju volju za otporom svakom zavojevaču: Ljudevit Gaj ostavio nam je povijesni primjer kako se diže duh mase i povijesno upozorenje o manipulaciji: duh mora biti budan i raditi na hrvatskoj slobodi, jer će nam je uzeti oni koji snivaju planove i stvaraju svoje svjetove. Njima pripada pravo i prednost da prvi potegnu mač. Nama pripada pravo na revolucionarno raspoloženje kroz hrvatsku nacionalističku popijevku. Uživajte u pjesmi «General Gotovina»!



  


Naslovnica

   Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije   General Bobetko
Moji gosti: Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti