Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Hrvatska glazbena kultura:
Uvodna riječ

Mr. sc. Krešimir Galin
Recenzija knjige:

LITURGIJSKA   GLAZBA   U    HRVATSKOJ    NAKON  II.  VATIKANSKOG  SABORA


magistra Emila Čića


     Krešimir Galin       Ključna tema knjige mr. sc. Emila Čića jeste oblikovanje kršćanskog vjernika putem kršćanske svete liturgije čije je samo središte, sveta glazba, kojoj je cilj da vjernik kroz glazbeni doživljaj iskusi misterij vječnosti, božanske uzvišenosti, vjerničke transcendencije životne stvarnosti, odnosno uzvišenost života u vjeri. Prema tome, kršćanin se ne može biti bez svete liturgije i svete liturgijske glazbe: one predstavljaju conditio sine qua non – uvjet bez kojeg se ne može (...) U povijesti glazbe je općepoznato da je taj visoki ideal bio ostvaren u gregorijanskom koralu, ali s još jednim ciljem da se ostvari jedinstvo vjernika iz različitih etničkih i nacionalnih kultura, s jakim poganskim tradicijama kako obrednim tako i obredno - glazbenim. Uspješnost i dugotrajnost gregorijanskog korala u kršćanskoj liturgiji je nažalost bila uvjetovana povijesnim društveno-političkim i kulturnim procesima koji su se odvijali u kršćanskoj Europi i kršćanskoj civilizaciji i kulturi koja se s vremenom širila i izvan same Europe. Ti procesi su doveli do promjena odnosa prema crkvi i prema samoj vjeri što je započelo Francuskom revolucijom 1789.godine, zatim komunističkim revolucijama, komunističkim totalitarnim režimima i diktaturama, a nastavilo se sve do današnjih dana kroz protucrkvena i protukršćanska djelovanja i utjecaje raznih sekta, udruga i ideologija koje su cvale pod okriljem prividne demokratizacije društva i umjetničkih stilova. Vrlo je vjerojatno da je tijekom stotina godina liturgijska glazba, tj. sveti gregorijanski koral nailazio i na otpore pučanstva, novih vjernika s starim tradicijama i da se negdje gubila čistoća i kvaliteta tog uzvišenog doživljaja gregorijanskog korala, i da se njegova sakralnost profanirala iz više razloga, ali dok nije bilo snažnih izvanjskih napada i utjecaja, on je suštinski funkcionirao ovisno manje više o izvedbenim mogućnostima crkvenog zbora ili glazbenim mogućnostima samih vjernika. Gubitak sakralne kvalitete određenih dijelova liturgije kao i same liturgijske glazbe kao važnog nosioca uzvišenog vjerskog doživljaja, uočili su pojedini svećenici, biskupi i sami Pape. Jasno je da su te društveno-političke i kulturne promjene zahvatile i samu Hrvatsku i njezinu liturgiju i liturgijsku glazbu.
Narudžba za knjigu 'Liturgijska glazba u Hrvatskoj ...'       Autor ove vrijedne knjige sustavno izlaže iz poglavlja u poglavlje upravo sve relevantne društveno-povijesne činjenice i procese uz podrobnu dokumentaciju koristeći se raznim pisanim povijesnim izvorima kao i prikazima djelovanja značajnih istaknutih pojedinaca kako u Europi tako i u Hrvatskoj, jer unatoč određenih specifičnosti u Hrvatskim zbivanjima, one su također odraz Europskih zbivanja i dubokih veza Hrvatske s Europom. (…)
       U prvom dijelu knjige koja se bavi istraživanjem povijesnog stanja liturgije i liturgijske glazbe u Hrvatskoj, Emil Čić koristi kao primarne izvore: liturgijski časopis „Služba božja“, „Sv. Cecilija“, liturgijske knjige, ukaze i naredbe iz biskupija., molitvenike i pjesmarice (primjerice, zbirka „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu“) ali i predodžbe i stavove poznatog hrvatskog liturgičara prof. dr. Dragutina Kniewalda koji se bavio problemima aliturgijske crkvene glazbe i pojavom crkvene popijevke (koju je potpuno odbacivao priznavajući samo gregorijanski koral kao liturgijsku glazbu) i dr. Jure Radića (koji zapaža dobre rezultate cecilijanskog pokreta u iznalaženju dobrih pučkih crkvenih pjesama uz dužnu kritiku neprikladnih tekstova pučkih misnih pjesama). Kao sekundarne izvore, autor je koristio diplomske radove katoličkog fakulteta pri zagrebačkom sveučilištu kao i radove izrađene na Institutu za crkvenu glazbu. Posebni značaj pridaje disertaciji blaženog Ivana Merza koja je djelovala na liturgijski pokret i isticanju uloge crkvene glazbe u liturgijskoj obnovi, što je imalo za posljedicu I. liturgijski kongres na Hvaru (1936. godine) i Simpozij na spomen Prvog liturgijskog kongresa (1986. godine).
       U drugom dijelu knjige se iscrpno prikazuje liturgijska obnova i djelovanje patera Martina Kirigina. Liturgijski pokret koji je promicao intenzivni sakramentalni život odnosno djelatno učešće svih vjernika preko liturgije, sakramenta i crkvene glazbe, prema Harnoncourt Philippeu, svoju je djelatnost započeo na temelju jedne crkvenoglazbene Enciklike (djelatno učešće svih vjernika). Tu encikliku je 1903. godine objavio Papa Pijo X, i s njom je započeo obnavljati Europu i svijet in Christo , a crkveno-glazbena obnova postala je najvažnija polazna točka njegove djelatnosti prema Emilu Čiću. Iz toga je proizašla Katolička akcija i Križarski pokret francuske mladeži u čijim se okvirima našao liturgijski pokret uHrvata. Ta enciklika je anticipirala i ostvarila preduvjete za II. vatikanski sabor, a prema Čiću,došlo je do jedinstvenog preplitanja glazbe i teologije. U Hrvatskoj je dr. Ivan Merz najvjernije slijedio enciklike Pape Pija X i Pija XI i tako postao glavni nositelj liturgijskog pokreta i zagovornik gregorijanskog korala u crkvenoj glazbi. U liturgijskoj obnovi značajan doprinos svojim objavljenim radovima kao i knjigom “Koncilska konstitucija o liturgiji“ dao je pater Martin Kirigin koji je prema Stanislavu Prepreku bio inicijator I. i II. liturgijskog kongresa u Hrvatskoj. U priloženom jedinstvenom razgovoru Čića s paterom Kiriginom saznajemo da se u obnovi crkvene glazbe Ivan Merz oduševio za liturgiju i koral ali i angažirao u organizaciji Križara uz pomoć dr. Protulipca (kojeg je ubila UDBA u Trstu 1946. godine) (…).

      U to vrijeme vladao je prijepor između liturgičara koji su zagovarali gregorijanski koral i crkvenih glazbenika koji su zagovarali crkvenu narodnu popijevku. Merz je tumačio da je crkvena narodna popijevka nastala na osnovi gregorijanskog korala.U drugoj cjelini drugog poglavlja, Čić se posvećuje II. vatikanskom saboru i razvoju liturgijske ideje o sakralnoj glazbi u Hrvatskoj prije i nakon sabora. Čić ponovo posvećuje pažnju Merzu i duhovnoj obnovi glazbe u Hrvata, zatim Galineau koji je unošenjem svoje zabavne glazbe u Crkvu (pod nazivom chansona) profanirao liturgijski ugođaj u zemljama romanskog govornog područja osvojivši svojim pločama Francusku i Latinsku Ameriku) i francuskoj duhovnosti.. Kako liturgijska komisija II. vatikanskog sabora ne navodi kriterije za razlikovanje sakralnog i profanog u crkvenoj/liturgijskoj glazbi, profanom su otvorena vrata. Prije toga, Merčev liturgijski pokret i Kniewald su pružili otpor protiv profaniranja Bogoslužja, svojim jedinstvenim stavom protiv svjetovnog duha u crkvenoj glazbi. Time je Hrvatska, prema Čiću možda postala jedina katolička zemlja u Europi u kojoj je djelovao pokret liturgijske obnove gdje su u praksi na crkvenoj stručnoj razini liturgičari i crkveni ljudi glazbenici zadržali jedinstveni jasan kritički stav protiv profanog duha u Bogoslužju i u prilog sakralnog ugođaja gregorijanskog korala, a prema duhu cecilijanizma Albe Vidakovića i u duhu benediktinstva Ivana Merza, dok je u Europi vladala potpuno obrnuta situacija. Čić nadalje objašnjava razlike između liturgičara i crkvenih glazbenika, zatim posljedice zbunjenosti novim okolnostima kao i probleme ideologije i glazbe u nekim dalekoistočnim filozofijama u odnosu na liturgiju Katoličke crkve. (…)
       Treći dio knjige, Čić je posvetio Filozofiji povijesti umjetnosti baveći se pojavama ateizacije umjetnosti kao nove profane liturgije čovječanstva, posljedicama ideoloških utjecaja na glazbu, ideologijama i orijentacijama hrvatskih skladatelja na primjerima i muzikološkim analizama umjetničkih djela Dobronića, Hatzea, Gotovca, Slavenskog i Berse uz jedan originalan teološko - filozofski pristup problemu. Čić raspravljajući o panslavenstvu i neonacionalizmu, o skretanju od jugoslavenstva ka hrvatstvu, o francuskom utjecaju na primjerima hrvatskih glazbenika, zaključuje taj dio knjige raspravom o teološkoj političnosti glazbe. (…)
       Četvrti dio knjige predstavlja Crkvene pjesmarice u svjetlu hrvatskog glazbenog stvaralaštva (sa skladbama S. Prepreka,M. Lešćana, A. Klobučara i Lj. Galetića uz priložene detaljne harmonijske analize i šire muzikološke analize Emila Čića) nakon II. vatikanskog sabora. Potpuno originalan i osebujan završetak knjige predstavlja njezin peti dio posvećen teologiji glazbe i općim zaključcima uz liturgijsko određenje glazbe. Autor izlaže svoj nacrt pragmatičnog idealizma, obrazlaže povijesnu funkciju kulta i kibernetsko mišljenje, razmatra pojmove kultura, liturgija i glazba u pogledu na odnose i ideje prije i nakon II. vatikanskog sabora; znanstveno povijesno objašnjenje liturgijskih promjena (nudeći nam objašnjenja uzroka promjena iz pera teologa Rudolfa Pacika, američkog muzikologa Williama Webera i austrijske muzikologinje Irmgard Bontink). Zaključno Emil Čić donekle pozitivno vrednuje umjetnička ostvarenja hrvatskih skladatelja u odnosu na smjernice liturgijskih dokumenata i instrukcije II. vatikanskog sabora i instrukcija Musicam sacram, premda prave pučke mise tek trebaju biti napisane.
       U cjelini Knjiga mr. sc. Emila Čića predstavlja vrijedan znanstveno istraživački doprinos proučavanju liturgije i liturgijske glazbe u Hrvatskoj i preporuča se za objavljivanje.


Mr. sc. Krešimir Galin,
u Zagrebu, 9. prosinca, 2007.





  


Naslovnica

   Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije   General Bobetko
Moji gosti: Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti