Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Zaboravljena hrvatska povijest :
Dva kralja i jedan vazal u razdoblju svoga zenita


"Marulić", 2007/5

Piše: Emil Čić


      Knjigu izvanredne povijesne važnosti koju je godine 1902. pod naslovom «Vojvoda Hrvoje Vukčić Horvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)», objavio jedan od najznačajnijih povjesničara s kraja Austro-Ugarske monarhije i masonske monarho-fašističke tzv. Jugoslavije, Ferdo Šišić (09.III.1869.-21.I.1940.), ove je godine obavilo Tiskarsko izdavačko dioničko društvo A. G. Matoš iz Samobora i Naklada Hrvoje, Zagreb. Dr. Ferdo Šišić osobno bio je politički uvjereni srbofil – Jugoslaven i mason, koji je u jednom razdoblju pred kraj Austro-Ugarske, također postao i stranački pripadnik Hrvatsko-srpske koalicije, pa se neke njegove povijesne inter-pretacije hrvatskoga srednjovjekovlja nalaze pod utjecajem vlastita jugoslavenskog uvjerenja, no, sa stajališta dokumentiranosti povijesnih događaja Šišićeva je knjiga «Vojvoda Hrvoje Vukčić Horvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)» besprijekorna zbirka starohrvatskih, kasno-srednjovjekovnih povijesnih dokumenata prvorazrednog značaja, jer nam točno prikazuje tadašnje hrvatske nevolje kao i prave uzroke pada hrvatskoga Bosanskog kraljevstva. Knjiga bi, u stvari trebala nositi naslov «Kraljevi Žigmund, Ladislav napuljski i vojvoda Hrvoje - glavni uzroci balkanizacije Hrvatske».
      Iz Šišićeve dokumentacije jasno je da su svi bosanski plemići bili hrvatski plemići koji nisu htjeli ugarskoga vladara, te je tadašnji srednjovjekovni ustaški pokret u samoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji cijelo vrijeme nalazio u svezi s Bosanskim kraljevstvom i ondje, nakon neuspjelih ustanaka, dobivao utočište (Šišić godine 1902. sve odmetnike od ugarskoga kralja Žigmunda, borce za hrvatsku samostalnost (sic!), u knjizi od početka do kraja naziva «ustašama», pa je valjda jasna povijesna poruka i inspiracija ustaša iz XX. st.).
      Tadašnjim ustašama i Bosanskome kralju bilo je zajedničko to da su kao vrhovnu krunu nad hrvatskim kraljevinama Ugarskom, Hrvatskom i Bosnom priznavali nasljedne vladare Napuljskoga kraljevstva, te je Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije vrlo često bilo podijeljeno između ugarskoga kralja njemačke krvi – Žigmunda, i napuljskoga kralja Karla II. Dračkog i potom njegova nasljednika Ladislava Napuljskog. Srednjovjekovne ustaše i Bosanski kraljevi smatrali su da će pod Napuljskom krunom imati potpunu slobodu državne vlasti i samostalnosti (str. 140-144), to više što je napuljskog kralja podupirao rimski Papa Bonifacije IX., a kralj napuljski da će naprosto biti figura, no svi strani vladari Hrvate su gorko razočarali: Ladislav, osjećajući se slabim da bilo što održi u svojim rukama bio je onaj vladar koji je Mlečanima prvi prodao Dalmaciju, a nakon dugogodišnjeg rata, koji je (s prekidima) ostao neriješen, kralj Žigmund je prodaju prihvatio, potvrdio i još k tome g. 1433. i proširio! Dakle, ustaški pokret je i tada bio okrutno uništen i proskribiran (ubojstvo kraljice Jelene!), ali uistinu svi Hrvati koji su lili krv za te vladare ostali su razočarani!
      Naime, ponajprije je dane «…9. lipnja (1409.) u Veneciji u crkvi sv. Silvestra došlo do zaključna ugovora: dužd Mihajlo Steno i općina mletačka kupili su za 100.000 dukata od 'ugarskoga kralja Ladislava' sav ondašnji njegov posjed dalmatinski, naime grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i optok Pag sa svim pravima njegovim ne samo na njega, nego i na čitavu Dalmaciju. Već 29. lipnja vijao se barjak sv. Marka na zidinama grada Zadra, u kojem je prije šest godina bio okrunjen najviše hrvatskim nastojanjem isti taj Ladislav, zavjerivši se nesumnjivo tom prilikom, da će čuvati i braniti cjelokupnost kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije…» (str. 208) Na to Žigmund uputi ultimatum da «…republika ima povratiti Žigmundu otete zemlje u Dalmaciji…» (str. 216) ali kako je Mlečanima Dalmacija odvajkada bila dragi plijen kojeg se nisu kanili odreći (premda su 1358. nakon poraza potpisali da je se zauvijek odriču!) iz svega se izrodio rat, u kojem Žigmund Dalmaciju nije uspijevao povratiti, jer «…osim nekih manjih uspjeha, ugarsko-hrvatska vojska nije postigla ništa važnije, pa se tako nađe ugarsko-hrvatski kralj prinuđenim da dane 23. travnja 1413. sklopi u Trstu primirje uz ovaj glavni uvjet: obje se stranke obvezuju da će primirja tvrdo, vjerno i nepovrjedivo držati kroz pet godina i da će svaka stranka zadržati za to vrijeme ono što u taj čas ima u svojoj vlasti. Ovim je primirjem zaglavljena sudbina Dalmacije, jer nakon ponovnog neuspjela rata od g. 1418.-1420. sklopi Žigmund napokon dane 7. travnja, 1433. s Venecijom mir, ali tako, da joj je prodao svoje pravo na tu zemlju za deset tisuća dukata. Od toga doba rastavljena je Dalmacija od Hrvatske na više vjekova, a za taj dugi niz godina promijeniše se u njoj donekle i etnografske prilike…» (str. 219) jer su talijanski koloni počeli naseljavati i svojatati Dalmaciju, baš poput kasnijih posrbica koje su doselile u Hrvatsku bježeći pred Turcima, tako da nam je jasno na čijem je temelju talijanski fašizam u XX. stoljeću u suradnji s četnicima dovršavao započeti posao Mlečana. Ali konac II. sv. rata presjekao je talijanizaciju Dalmacije. U ime kolonijalnog prava kupoprodaje i dan danas Italija plača talijanske gradonačelnike hrvatskih gradova, a biskupija zadarska još uvijek se nalazi pod venecijanskim skrbništvom, ne bili se Talijani u zgodan čas vratili na hrvatski teritorij – ako Hrvatska opet postane slabija i izmoždena od unutarnjih trvenja i specijalnih ratova.
      Osim unutrašnjih trvenja dvaju kraljeva i dolaska Mlečana, preostala dva razloga buduće balkanizacije Hrvatske sastojala su se u činjenici da je kralj Žigmund u rujnu godine 1396. na Nikopolju, ZAHVALJUJUĆI SRPSKOJ POMOĆI TURCIMA, izgubio rat, te se turskoj sili otvorio prolaz za prodor u Europu, a kada se bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Horvatinić pred kraj svoga života našao u velikoj pogibelji, pritisnut od kralja Žigmunda, upravo ovaj pataren/katar (po svome pismenom priznanju želio se navodno pokrstiti, str. 228) bio je taj koji je godine 1415. u pomoć pozvao Turke (str. 230) da ga iz pogibelji izbave. I Turci su Žigmunda u kolovozu 1415. iznova pobijedili (str. 235), te je upravo time započela propast hrvatskoga bosanskoga kraljevstva i razvio se potom stoljetni rat s Turcima koji su hrvatske trupe okončale tek godine 1878., ušavši pobjedonosno u Bosnu (Slavko Pavičić, 'Hrvatska ratna i vojna povijest', Zgb 1944.). Ali do tada je sve već otišlo u krivom pravcu: Hrvati su od Nikopolja pa zaključno do 1878. (uključujući i prekide) s Turcima bili u ratu 482 godine (1396.-1878.)!
      Naime, sve je počelo tako što na Nikopolju «…jedino oni momci, kojima su zapovijedali hrvatski ban Nikola Gorjanski, te Herman grof Celjski, ostadoše nepomično na svome mjestu, bijući se junački s dušmaninom. Ove je vojske bilo tek 12.000 momaka, a gotovo da je spasila kršćanskome oružju slavu toga dana; dugo se vremena bitka nije odlučila. Francuzi, vidjevši to junaštvo, opet se okuraže te uzeše nanovo sjeći Osmanlije, kad li se podigoše Srbi sa svojim despotom Stjepanom Lazarevićem, njih 5.000 ljudi, što ih je sultan za krajnju nuždu sačuvao. Njihova nenadana i svježa navala zaglavi poraz krstaške vojske, koja se dade u divlji bijeg prema Dunavu. (…) Junaštvo preostale hrvatske i ugarske gospode (…) moglo je lasno sve popraviti, da ne bude Srbalja pod svojim despotom…» (str. 112-113) Umjesto da iskoriste priliku i udare Turke te ih se oslobode, Srbi su odlučili uništiti kršćane! Znamo da su Turci u južnu Europu donijeli naziv Balkan, a iz ovakve povijesti je valjda jasno da Srbi i zaslužuju da ih se Balkancima naziva. U XX. stoljeću čekale su ih – ustaše.
      Što se tiče Hrvoja Vukčića Horvatinića, «…Trogiranin Lucius sasvim ispravno kaže da je herceg Hrvoje Vukčić vladao u Dalmaciji ne kao kraljevski namjesnik, nego kao da je kralj sam…» (str. 166) te je sasvim jasno da je ovaj pataren preko Trogira i Spljeta (Spilta) diljem Bosne podupirao i širio katarsku herezu. To mora biti jasno već stoga što je u ono vrijeme svaka vjera bila vezana uz vladara, pa možemo razumjeti zbog čega se nadbiskup splitski Dujam kod Žigmunda toliko zauzimao da se Hrvoja Vukčića ukloni s vlasti, te je pod nadzorom držao svu korespondenciju između Hrvoja Vukčića i kralja Žigmunda (str. 228-229) i sprječavao svako mirenje između kralja i vazala. No, ovo se pokazalo kao opasan potez, jer je Hrvoje Vukčić u pomoć pozvao Turke. Ostatak priče nam je dobro poznat. I tako je iz katarske hereze, islamskog prodora u Europu, provedbe bleiburškog pokolja u XX. st. (genocid) i titoizacije Bosne (memoricid), u daljnjem procesu povijesti iz hrvatske krvi i hrvatskoga kraljevstva nastala muslimanska «bosanska nacija»!
      Stoga su točne završne riječi Ferda Šišića kada kaže: «…Bosanska monarhija nije mogla apsorbirati jake obitelji i ponosne oligarhe, kaže Ljudevit Thalloczy, u njoj se nije razvila niti vjernost spram dinastije, niti spram kakve ideje. U zemlji nije bilo središta, kuda bi narod težio…» Tako, «…na karakter pojedinca nije utjecao nikakav općeniti pravac, nikakva tendencija niti čuvstvo. Svaki moćnik išao je za svojim posebnim svrhama: politička volja i podjedno svrha svakog pojedinca bijaše što veće uveličavanje svoje lične moći…» (str. 236) stoga se narod u Bosni, ako nije bio čvrstog katoličkog uvjerenja, priklanjao najmoćnijoj sili, pa kada je došla turska sila s lakoćom se prelazilo na islam. «…Hrvoje, koji je mnogo zgriješio, kada je u zemlju doveo Turke (…) opet je bio, iako ne bolji, a ono ni gori od većine svojih suvremenika…», jer se borio za svoju poziciju i moć i u tome im je bio jednak. Ali njegova pripadnost katarskoj herezi u Hrvatskoj je za mnoga stoljeća otvorila bezbrojne grobove palih hrvatskih vojnika: jedni su poginuli boreći se protiv Turaka, a mnogi - protiv balkanskih poturica. Stoga hrvatski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić u hrvatskoj povijesti ne zaslužuje nikakvo veličajno mjesto već naziv izdajice: s Mlečanima je šurovao, katarsku herezu podupirao, a s Turcima nam je posljedično doveo selidbene valove pravoslavnog stanovništva - buduće posrbice - i sve povijesne posljedice koje osjećamo do danas.


Emil Čić




  



Naslovnica

   Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije   General Bobetko
Moji gosti: Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti



Progonstvo Hrvata