Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





"Simpozij o književnosti, glazbi i filozofiji u Hrvatskoj i Irskoj na prijelazu XIX. i XX. stoljeća" ; Mljet 2007.
Kulturne i povijesne vrijednosti i istine Iraca i Hrvata


Hrvatsko-irske kulturne veze

Piše: Emil Čić

Narudžba za Hrvatsko-irske kulturne veze 1        Na otoku Mljetu, Pomena, hotel 'Odisej', prvi puta u kulturnoj povijesti Hrvata i Iraca održan je jedan zajednički skup i taj je nosio službeni naziv "Simpozij o književnosti, glazbi i filozofiji u Hrvatskoj i Irskoj na prijelazu XIX. i XX. stoljeća", a održan je u razdoblju od 15.-18. rujna 2007. godine. Simpozij je održan zahvaljujući sponzorskim financijskim sredstvima što ih je Udruzi Hrvatska – Irska dodijelilo Ministarstvo vanjskih poslova, na temelju službenog natječaja i projekta ponuđenog od strane Udruge, čiji je predsjednik organizirao skup (mr. sc. Emil Čić). Cilj ovoga skupa bio je približavanje i uzajamno upoznavanje hrvatskog i irskog kulturnog kruga s dostignućima na polju kulture i nekih aspekata povijesti obiju zemalja, te je o izabranim temama pročitano osam referata, a na simpoziju je sudjelovalo dvadesetak umjetnika i znanstvenika.
       Simpozij je u ležernoj atmosferi započeo 15. rujna, kada se na Mljetu okupila većina gostiju, te je nakon turističkog obilaska Mljeta skup otvoren u crkvi Sv. Marije od Jezera, svečanim koncertom sjajnog violinskog virtuoza Ive Dropulića. Ivo Dropulić otvorio je koncert izvedbom Partite za violinu solo br. 2 u d-molu J. S. Bacha, a potom su uslijedila djela: Sonata za solo violinu Žarka Dropulića (otac violinista), Sonata za solo violinu br. 4 u e-molu, op. 27 Eugena Ysayea i virtuozno djelo Nel' cor piu non mi sento Noccoloa Paganinia, uz niz dodataka nakon službenog dijela koncerta, što ih je Dropulić oduševljenoj publici naprosto morao izvesti. Svi nazočni u publici nastup Ive Dropulića proglasili su prvorazrednim umjetničkim događajem, a Ivo Dropulić je odista još jednom bio na najvišoj razini, te se barokna raspjevanost njegove violine izmjenjivala s vrhuncima virtuoznosti u djelima njegova oca Žarka, te zatim Ysayea i Paganinia. Dropulić senior napisao je vrijedno violinsko virtuozno djelo koje je sin Ivo izvrsno odgudio, a vjerujemo da bi virtuoznim izvedbama svojih djela bili zadovoljni i drugi skladatelji koji su se te večeri nalazili na repertoaru.
       Dropulićev nastup znatnim je sredstvima sponzorirao mr. sc. Krešimir Galin, ujedno tajnik Udruge Hrvatska - Irska.
       U nedjelju 16. rujna započeo je dvodnevni ciklus referata, a kako je knjiga "Hrvatsko – irske kulturne veze br. 1", koja je već promovirana u Irskoj na festivalu poezije, glazbe i filozofije "G. M. Hopkins" krajem srpnja 2007., posvećena četvorici pisaca iz Hrvatske i Irske i to Antunu Gustavu Matošu s prijelaza XIX. na XX. stoljeće i Mili Pešordi na prijelazu XX. u XXI. st., te Gerardu Manley Hopkinsu (Englez u Irskoj) s kraja XIX. st. i Desmondu Eganu s prijelaza XX. na XXI. st., jasno je da su ovi pisci i njihov utjecaj i djelovanje stajali u središtu istraživanja i zanimanja, a neke teme su imale svrhu dogradnje tj. bližeg upoznavanja povijesnih okolnosti u Hrvatskoj i Irskoj u vrijeme kada su pjesnici živjeli i djelovali.
       Dvostruki nositelj francuske legije časti (za dobrotvorni rad i doprinos književnosti) Bruno Gaurier imao je uvodnu riječ s referatom "Antun Gustav Matoš: Utjecaj francuske kulture na poeziju s kraja devetnaestog stoljeća". Gosp. Gaurier je prikazao razdoblje od pet pariških godina A. G. Matoša (1899.-1904.), povijesne prilike i neprilike koje su utjecale na francuske umjetnike kao i idejne pravce u umjetnosti toga doba. Ove su godine također bile ključne za duhovni razvoj Francuske: tada već imamo i Eifelov toranj i svjetsku izložbu u Parizu, o kojoj je izvješćivao Matoš.
       Svoj referat Gaurier je započeo citiranjem pisma što ga je Matoš uputio s juga Francuske izvjesnoj gospođi O. H. u kojem Matoš poetskim jezikom na francuskome jeziku opisuje ljepotu gajeva i šuma kojima je prolazio. Prema tome opisu izgleda kao da je Matoš neko vrijeme boravio na jugu Francuske. U to vrijeme Francuska je, kaže Gaurier, bila podijeljena na ruralnu i gradsku Francusku u kojoj je građanstvo težilo Moderni, što je poticao doticaj s kolonijama, razvojem trgovine i međunarodnih odnosa. To je bilo vrijeme francuske nesigurnosti i uranjanja u sumnje. Revolucija iz 1789. i restauracija monarhije, kao i nova revolucija 1848. Francuze su gurnuli u novu nesigurnost. Poraz Francuske u ratu s njemačkom u razdoblju 1870.-71. i trijumfalni marš njemačkih trupa na Champs-Elyséesu i ispod Arc de Triomphe Francuze su duboko ponizili i bacili u očaj, te se Francuska ljuljala u stanju između svojih snova i surove stvarnosti. U tim uvjetima razvijaju se umjetnički pravci romantike, realizma i simbolizma, pa i parnasovci, koje je kritizirao irsko-engleski pjesnik G. M. Hopkins. Charles Baudelaire bio je simbolist koji je snažno utjecao na Matoša, a Parnasovci koji su bili na liniji između romantizma i simbolizma utjecali su na Mallarméa i Verlainea, te i na Matoša koji je o njima morao zauzeti stav. Simbolist Stéphane Mallarmé (1842.-1898.) najbliži je poeziji Hokinsa, zaključio je Gaurier. U svome referatu Gaurier je ukazao na niz drugih činjenica davši tako sliku francuskih prilika koje su utjecale ne samo na francusku književnost već i na samoga Matoša.
       Narudžba za knjigu 'Hrvatsko irske kulturne veze 2' Drugi referat na mljetski je simpozij donio fra Andrija Nikić. Ovaj peterostruki doktor znanosti i član Američke akademije znanosti, za boravak na Mljetu nije imao mnogo vremena: došao je 15. rujna, pozdravio se sa sudionicima skupa i otišao služiti misu u Hercegovini prepustivši da se spis pod naslovom "A. G. Matoš i fra Radoslav Glavaš" pročita bez njega, na hrvatskom i engleskom jeziku. A referat mu je bio vrlo zanimljiv, jer je među ostalim govorio o boravku franjevaca u Bosni i Hercegovini na temelju saznanja fra Radoslava Glavaša (1867.-1913.), koji je o tome na prijelazu XIX. u XX. st. objavio niz knjiga. Antun Gustav Matoš zapazio je znanstvenu djelatnost fra Glavaša i shvatio važnost franjevačke nazočnosti u Bosni, te je temeljem Glavaševa istraživanja godine 1907. dao prikaz o tamošnjim povijesnim prilikama, kao i o nastanku nehrvatskoga elementa na tlu Bosne i Hercegovine.
       Jedna od glavnih Matoševih zamjedbi o Glavaševim istraživanjima i Bosni kazivala je i ovo: "…Bosna i donja Hercegovina, zemlje Hrvatske, padoše pod Osmanlije. Ovi se na neki način izmiriše sa grčkoistočnjačkom svojom rajom, jer se smirila i jer u Europi nije imala sve do Petra i ruske Katarine vjerskog pravog zaštitnika, ali katolike, dakle Hrvate, gonjahu Turci ognjem i mačem iz Bosne, jer imađahu preko Save žilavo zaleđe. Hrvatsko plemstvo se isturčilo, narod se desetkovao i selio, i tako se Hrvatstvo Bosne potisnulo, dok na njegovo mjesto dolažahu SVAKAKVI PRAVOSLAVNI BALKANCI, PRIMAHU HRVATSKI JEZIK I ZBOG PRAVOSLAVLJA POSTADOŠE SRBI, (istaknuo e.č.) to lasnije što se Turcima istočni obred nije činio opasan kao vječna Hrvatska, dakle katolička puška. Tako se mogaše dogoditi historijski apsurd da je Alkoran (Kuran, e.č.) više naškodio hrvatstvu koje je potlačio tek djelomično, no srpstvu koje je potlačio sasvim. Srpska pravoslavna misao napredovaše proti hrvatstvu sa turskim provalama, koristeći se istodobno uskočkim pravom utočišta na slobodnijem zemljištu banske i krajiške Hrvatske. Zato i vidimo da baš na mjestima najočajnije borbe hrvatske ima tih vjerom i kasnijim utjecajima posrbljenih došljaka: oko Knina, oko Petrove tragične gore, dolinom Une, oko Udbine – tog Kosova hrvatskog, itd. Hrvat je ta mjesta herojski branjena, ostavljao, a Turci ih naseljavaše svojim balkanskim grčkoistočnim življem. Hrvat se pod vlastima kršćanskim umorio, natežući se s Turčinom, Mađarom, Nijemcem i Mlečaninom, a Srbin, ako i napaćen, mogaše se u tom turskom 'okviru' srebez nekako odmoriti…", te je tako položen novi temelj budućim hrvatskim nesrećama što su se nastavile do danas. Ovime smo dobili uvid u razložne temelje Matoševog ispravnog razumijevanja Hrvatstva i hrvatskih nevolja u BH.
       Nakon prvog dijela izlaganja svoju poeziju na hrvatskom jeziku i na engleskome prijevodu čitao je Mile Pešorda, a na engleskome jeziku Elaine Murphy, akademska glumica (kvalifikacija ranga naše diplome).
       U drugom dijelu programa 16. rujna pjesnik i znanstvenik Fabijan Lovrić čitao je svoj referat "Pomicanje granica Moderne" u kojem je usporedio predstavnika hrvatske i irsko-engleske moderne Hopkinsa i Matoša, te o njima uvodno kaže: "…Kao što je akademik Ante Stamać ustvrdio u knjizi Pjesnici druge moderne, o hrvatskim pjesnicima, tako se i u vremenskom odmaku ispred mogu pronaći oni pjesnici koji su pisali modernističkim stilom, kompozicijski i sadržajno, kao što je to učinio irsko-engleski pjesnik, Gerard Manley Hopkins, jedan od preteča engleskog modernizma. Već prije Yeatsa javljaju se moderni duh i postupci u engleskoj poeziji. Međutim, dok Tennyson i Swinburne predstavljaju više kraj jednog razdoblja nego početak novog, dotle najvažnijim vjesnicima modernog doba pripada Gerard Manley Hopkins (1844. – 1889.) koji, iako po godinama živi posve u XIX. stoljeću, služeći se osebujnim, napola slobodnim stihom i grčevitim ritmom, kao da naočigled razbija tematske konvencije i pjesničke oblike svoga doba. Međutim, taj nezamislivi revolucionar stiha (isusovac i profesor grčkog) nije objavio knjigu za života – sabrane pjesme objelodanjene su mu 1918. da tek tridesetih godina dožive laskavu titulu – avangardnih pjesama. Njegov, u lijesu ulazak u modernu (kroz nakladništvo), bilježi se kao prepoznatost modernističkog pjevanja. Gledajući komparativno, kod nas je već određen lučonoša moderne, Antun Gustav Matoš (13.lipnja,1873. – 17.ožujka, 1914.), koji je i načinom pisanja i vremenskim odrednicama pravilno usustavljen…", iz čega proizlazi da je Hrvatska imala svoju Modernu znatno prije Iraca i Engleza, pa "…ako ustvrđujemo kako je Hopkins, vremenski, početak moderne, onda je Matoš njezin istinski vremenonosac.…"
       Ovim spisom Lovrić je hrvatskoj publici priredio komparativni spis o djelovanju prvih modernista u Hrvatskoj, Irskoj pa i na engleskom govornom području – u engleskoj književnosti.
       Niže potpisani autor članka pročitao je svoj referat "Glazba i filozofičnost Matoševih umjetničkih kriterija", koji je u cijelosti objavljen u "Fokusu" br. 386/2007 od 5. listopada 2007. Podsjetimo, dakle, kako je ondje analitički uočeno i izloženo da Matoš nije bio samo pjesnički i književni 'impresionist riječi' već i filozof umjetnosti, koji je u glazbi, poput opernog skladatelja Richarda Wagnera, uočio okosnicu jedinstva poezije i svih umjetnosti.
       Drugi dan simpozij je otvoren referatom predsjednika Udruge Hopkins Richarda O'Ruourkea koji je govorio o "Hopkinsu i irskoj kulturi na prijelazu devetnaestog stoljeća". U stvari, referat je objašnjavao povijesne uvjete u kojima se nalazila Irska i na koji je to način utjecalo na Hopkinsa i suvremenike. U ono vrijeme, krajem XIX. stoljeća, terorizam britanskoga Carstva koji se širio Irskom dosegao je vrhunac, te su biskupi radi počinjenih nepravdi s propovjedaonica stanovništvo pozivali na pobunu (u Hrvatskoj se to nikada ne bi moglo dogoditi!), te je engleski isusovac Hopkins, vjerni podanik Britanskog Imperija o tome među ostalim u pismu kojeg je poslao prijatelju Robertu Bridgesu u veljači 1887. godine, napisao slijedeće:
       „…Jučer je u časopisu FREEMAN'S JOURNAL (bukvalni prijevod 'Časopis slobodnog čovjeka') objavljeno pismo nadbiskupa Washa, prilog za obranu Dillona i drugih putnika, kojima se sudilo zbog propovijedanja o planu kampanje i jer su govorili da suđenje nije bilo pravedno (prethodni slučajevi, prim. e.č.). DANAS NADBISKUP CROKE PREDLAŽE DA SE NE PLAĆAJU POREZI. JEDAN NADBISKUP ZAGOVARA PLJAČKE, DRUGI POBUNE, (istaknuo e.č.) pa će ih ljudi čvrste vjere i pratiti. Vidjet ćeš, to je početak kraja: stižu Domovinski zakon ili odcjepljenje (od Imperija, prim. e.č.). Neka odu: sve je bolje od pokušaja vladanja nad narodom koji ne posjeduju nikakva načela građanske poslušnosti ne samo prema postojećoj vladi, već prema nikome. Biti će mi drago vidjeti Irsku sretnom, iako to uključuje pad Engleske, ali ako se ovo dogoditi - bez srama i krivnje. Ali Irska neće biti sretna: narod bez načela odanosti to ne može biti…“, pisao je tada vjerni britanski imperijalist Hopkins. Engleski isusovac, svjedok povijesti, kazuje kako su irski biskupi bili prvi bojni red irske državne samostalnosti, koja se iza takvih nastupa morala roditi. A tako se i zbilo, kojih četvrt stoljeća kasnije u irskoj narodnoj revoluciji 1916.-1922. pod vodstvom Eamona de Valere i Michaela Collinsa. Naime, razlozi pobune u to vrijeme, u razdoblju "…Hopkinsovih godina u Irskoj, (koja je tada, dakle, bila dio Britanskog Carstva, e.č.) podudarale su se s periodom znatnih nemira, nemira koji su se zbili kada su irski katolici bili protjerani sa svoje zemlje čiji je veći dio površine pripao engleskim, protestantskim naseljenicima. Od 1845.-1850. godine glad je desetkovala populaciju, ali unatoč tome izvožene su velike količine irskih žitarica, kako bi se britanskim posjednicima platilo porez. Broj irskih stanovnika počeo se smanjivati zbog izgladnjelosti, bolesti i masovnih imigracija.
       Godine 1879. Michael Davitt je osnovao "Irsku Nacionalnu Zemaljsku Ligu", čija je politika agitacije rezultirala takozvanim „ratom zbog zemlje“ koji je trajao od 1879. pa do 1882. godine, što je ujedno i razdoblje najvećeg masovnog iseljenja u modernoj Irskoj. Hopkins je stigao u Irsku 1884. godine koja je bila u nemirima i na to se osvrće u pismima što ih je pisao različitim ljudima sve do svoje smrti 1889. godine.…", kaže R. O'Rourke. Vidljive su paralele između Hrvatske i Irske: u doba turskih ratova starosjedioci Hrvati napuštaju zemlju pred Turcima i ostalim invazijskim elementima, a u doba Britanskog istrebljenja Irci napuštaju svoju zemlju da bi ju naselili engleski protestanti.
       Idući referat pod naslovom “Gdje stoljeća dršću poput lišća”, Poezija Desmonda Egana, pjesnikinja Elaine Murphy posvetila je glavnom gostu skupa, umjetničkom ravnatelju festivala Hopkins, koji je "…objavio 18 knjiga pjesama, knjigu proze i eseja imenom Smrt Metafore i prijevode dvaju grčkih klasika, Euripid i Sofoklo. 1983. godine bio je prvi europski pjesnik koji je primio nagradu Međunarodne pjesničke udruge u Americi. Osnivač je i umjetnički direktor međunarodne ljetne škole Gerard Manley Hopkins.…" U nastavku je objasnila da kada pogleda knjigu pjesama Desmonda Egana, ne primjećuje samo neprisutnost interpunkcijskih znakova, "…već i pažljivo odabranu strukturu grafičkog portreta na stranicama. Iako čitam, čujem glazbu glasa, a zvuk ljudske prisutnosti kao da naseljava irski krajolik.       
Središte poezije Desmonda Egana je osjećaj za ukorijenjenost i za cjelovitu prisutnost u trenutku prijelaznog iskustva. Kaže nam da što smo više ukorijenjeni (u svojoj Domovini i pravim vrijednostima, prim. e.č.), to ćemo imati bolji uvid u sve. U stvari, njegova poezija je eksperimentalna kao što je i doba u kojemu živimo.…" U nastavku na primjerima stihovima, među ostalim, Elaine Murphy ukazivala je na povijesnu ukorijenjenost Desmonda Egana, na njegovu povezanost s irskim tlom i na pjesništvo kao emotivnu memoriju irske povijesti upućenu i budućim generacijama. Nakon ovog referata Desmond Egan pročitao je izbor iz svojih pjesama, a nekoliko njih je pročitano i na hrvatskome jeziku.
       Nakon podnevne pauze, u završnici skupa, magistar povijesti i pravnik, Sean (John) Bagnall, iznio je temu vrlo srodnu temi Richarda O'Rourkea pod naslovom "Obrasci pohađanja Crkve u Irskoj, prije velike gladi", i u toj je temi pokazao kako se Irce u Britanskome Carstvu proganjalo prije svega zato što su bili katolici. Naime, "…kazneni zakon, ustanovljen je u Irskoj 1695. godine, s ciljem smanjenja mogućnosti naobrazbe Irca (-katolika) ili posjedovanja naslijeđene zemlje, a također i zato da se ograniči ili zabrani ulaz u određene profesije. I tako su katolici izgubili pravo svoje glasa, a različitim donošenjima zakona sve do godine 1728. godine narod se planski kanilo lišiti pripadnosti katolištvu. Navesti ćemo statistiku koja će vam otprilike dati sliku onoga što je bilo moguće u Irskoj za vrijeme kaznenog prava: 1731. godine Kuća Lordova u Irskoj potakla je pripremu izvještaja „sadašnjeg stanju u ovom kraljevstvu“. U širem značenju, ovaj elaborat pokazuje da je te godine u zemlji cvjetalo otprilike tisuću središta katoličkog štovanja, a izgradilo se preko 25% crkvica tj. 261 kapelica započevši od 1714. godine. To je značilo da je mjesto štovanja postojalo u gotovo svakoj od 1100 župa u zemlji. Ova statistika pokazuje da je kazneni zakon (u svrhu gušenja katolištva, prim. e.č.) u najmanju ruku selektivno sproveden silom, najvjerojatnije na onim mjestima na kojima se osjećao strah od ili sumnjalo na svećenička ili crkvena sudjelovanja u promičbi …" protiv Britanskog Carstva, koje je oduvijek bilo aktivni neprijatelj katolištva i Pape.
       Uslijed takvih progona kultura nije mogla cvjetati, a "…također moramo spomenuti da je 1750. godine došlo do razlike u praksi između redovničkog svećenstva, koje danas smatramo fratrima, redovnicima, i svjetovnog ili župnog svećenstva. Jedan od rezultata kaznenog prava bio je taj da je organizacija svjetovnog svečeništva na razini župe, u potrazi za irskim katolicima, naposljetku zaustavila i potisnula redovnike. Iz toga je nastao sustav organiziranja „stanica“ u kućama župljana. Svećenik je u nedjelju s oltara običavao objavio da će se u pet kuća njegovih odanih župljana, pet dana u tom tjednu, i šest tjedana prije Božića i Uskrsa, održavati službe Božje.…" To bi značilo da se katolištvo povuklo u podzemnu borbu protiv Imperija, stoga nije nikakvo čudo što su biskupi pozivali na svaku vrstu otpora protiv Britanskog Carstva. Jasno je da je takav odnos imperija prema katolicima napokon doveo do irskog oružanog ustanka godine 1916., usred Prvog svjetskog rata, Britaniji iza leđa. Na kraju simpozija svoj prilog o događajima u Sjevernoj Irskoj i borbi katolika protiv protestantskih uljeza iz Engleske čitao je Dan Carmody, bivši član novinarske grupe koja je pokrivala i obavještavala o događajima u Sjevernoj Irskoj od 1969. pa do 1972. godine., a koji je kasnije postao glavni urednik 'Leinster Expressa' i taj je posao radio više od deset godina. U spisu "Sjeverna Irska, rane godine 'nevolja'" gosp. Carmody je iznio niz zanimljivosti koje podsjećaju na odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Sjeverna Irska kao izvorno irski teritorij, pod prisilom Britanskog imperija prepuštena je britanskim kolonizatorima, koji su zloupotrijebili vlast protiv katolika, a u jednom trenutku irska vlada nije učinila ništa da ih zaštiti. Naime, sve je počelo kada se "…Premijer Irske Republike Jack Lynch, nakon pobune u okrugu Derry i invazije policijskih snaga i B Specijalaca u područje Bogside, u kolovozu 1969. godine obratio naciji riječima: „Irska vlada više ne može samo sjediti i gledati stradavanja i ubijanja nevinih ljudi.“, i taj trenutak bio je šibica što je zapalila vatru koja je progutala Sjevernu Irsku pa je tako u zamalo idućih 40 godina država gorjela i trpjela građanske nemire.…" Sjeverni Irci su vjerovali da će ih vlada Republike Irske štititi i stupili su u borbu kojom su se kanili zaštiti od šikaniranja i ubijanja, ali ta ih je vlada u stvarnosti izdala, jer zaštita nije došla ni od kuda. Ali engleske su snage neprekidno dobivale pojačanja i u četrdeset godina sukoba pale su tisuće irskih života. Irska Republikanska Armija se borila, no nije dobila pomoć, WWa kako možemo zaključiti iz teksta i konteksta, sadašnji mir će trajati sve dok je živ protestantski potpisnik tog mira, pastor Ian Paisley.
       I tako je nam je skup Hrvatska – Irska dao osnovni uvid u kulturu i povijest Irske u XIX. i XX. stoljeću, i paralelnu sliku povijesnog vremena i prostora u kojem se rađala velika umjetnost u Hrvatskoj i Irskoj, u doba G. M. Hopkisa, A. G. Matoša, M. Pešorde i D. Egana. Time je taj međunarodni skup prvi puta u povijesti omogućio da kulturno-povijesne istine dvaju naroda postanu zajedničko dobro. Ova knjiga referata jest, dakle, jedan dokument za povijest kojim dajemo svoj prilog unapređenju uzajamnih veza i boljem razumijevanju.



  


Naslovnica