Emil Čić, 
hrvatski 
glazbenik i publicist Križarski grb Emila Čića


'križarski amblem' Emila Čića AMAC - HRVATI
KOMENTAR
Hrvatska u Kristu!

 





Hrvatska glazbena kultura:
Uvodna riječ

Emil Čić, Zagreb, 27. travnja, 2007




Narudžba za knjigu 'Eseji o glazbi'

     «Eseji o glazbi» nastajali su u razmaku od proteklih desetak godina, uz poneke tekstove koje sam pisao i ranije, a sada su se sjajno uklopili u cjelinu glazbenih razmatranja (npr. tekstovi o Mazartu). U tri poglavlja znanstveno-esejističkog pisanja «Eseji o glazbi» javnosti obrazlažem sasvim nepoznate aspekte moći glazbe i djelovanja glazbe u politici i na društvo u cjelini. «Eseje o glazbi» ciklički sam počeo pisati još krajem 1997. godine za katolički časopis «MI» i cilj je bio obrazložiti duboke uzroke profanizacije crkvene glazbe, kojih današnji članovi crkve uopće nisu svjesni, jer je banalizacija ukusa uzela maha i pustila duboki korijen, a devet godina kasnije ukazala se prilika i potreba da se hrvatskoj javnosti ukaže na svu dubinu povezanosti glazbe i kršćanske kao i svake druge kulture. Užasno me smetalo što se glazbu konzumira snobovski, bez ikakva ukusa i razumijevanja, a također me iritiralo što ljudi glazbu doživljavaju kao običnu zabavu, uopće ne dopirući ni do najpovršnijeg shvaćanja njezine biti. U tom ciklusu eseja posegnuo sam za svim mogućim znanstvenim izvorima o glazbi i u svezi s glazbom, koji su ostali nepoznati, jer se njima na rastrganom knjiškom prostoru služi vrlo mali broj ljudi. Sada je sve to znanje na jednom mjestu i dokumentirano objašnjava što je glazba i koliko je glazba važna, a također na tragu je moga spisa o dubrovačkom filozofu Mihu Monaldiju (16 st.).
      U slaganju poglavlja ravnao sam se određenom logikom povezanosti cjeline, te sam nakon prvog poglavlja u kojem izlažem što je glazba, u drugo poglavlje stavio crkvenu glazbu u Hrvatskoj i neka događanja oko II. vatikanskog sabora. Treće poglavlje je zbir mojih predavanja za studente, što sam ih koncentrirano održao u Lovranu, Istra, u veljači 1999. godine: ovo poglavlje prikazuje sintezu o hrvatskoj glazbenoj kulturi iz više ili manje poznatih publikacija, što čini dragocjeno znanje i obrazovanje budućih profesionalnih glazbenika, ali u kontekstu knjige to što sam izložio čitatelju daje solidan uvid u bitne aspekte hrvatske i svjetske glazbe, te otvara novi spoznajni uvid o glazbi.
     Knjiga bi budućim generacijama trebala omogućiti da glazbu zavole i njeguju, kako bi postali bolji, sposobniji i - jednom riječju - kvalitetni ljudi. Kada pročitate knjigu vidjeti ćete i zašto. /font>

Recenzija knjige:

E S E J I    O   G L A Z B I


magistra Emila Čića


     Magistar Emil Čić ponovno nas je iznenadio još jednim temeljito pripremljenim opusom koji nam je samo on - kao svestrani glazbenik, muzikolog, skladatelj, filozof i istražitelj - mogao podariti. To je knjiga Eseji o glazbi koja izvrsno korespondira s njegovom ranijom knjigom Hrvatska glazba i glazbenici. Knjige se recipročno nadopunjuju bez ikakva ponavljanja. Eseji o glazbi svrstani su u tri veća poglavlja:
     1. - Profili glazbe i glazbenog utjecaja,
     2. - Crkvena glazba u Hrvatskoj i II. vatikanski koncil i
     3. - Nepoznata hrvatska glazbena tradicija.

      Sami naslovi poglavlja malo nam govore, ali kad se razmotri raspodjela unutar pojedinog poglavlja, otkriva se prava vrijednost. Poglavlja, opremljena korisnim podnožnim napomenama (1-40), govore nam o akutnim pitanjima glazbene umjetnosti, odnosno o njezinu značenju, o katastrofalnom tretmanu i položaju, o čemu ni glazbenici, ni društvo, ni svjetovna, a ni crkvena vlast gotovo ništa ne znaju ili - što je još gore – niti ne žele znati, iako je obrađen i objavljen velik dio dragocijene građe. Zašto je to tako? Gospodin Čić nas s jedne strane upoznaje s brojnim materijalnim i znanstvenim činjenicama koje su u najnovije vrijeme otkrivali naši vrijedni muzikolozi i etnomuzikolozi, s činjenicama kojima bismo se svi morali ponositi, a s druge strane otkriva i šiba tamne strane koje odasvuda prijete poglavito našoj folklornoj, umjetničkoj, crkvenoj, pa i zabavnoj glazbenoj umjetnosti. Iz konkretnih naslova, kojih u prvom poglavlju ima četrnaest, lako se stječe uvid u sadržaj tema: Glazba i politička agresija, Glazba i modeli pranja mozga, Je li rock glazba proizvod sotonizma, Religijske dimenzije glazbe, Glazba kao ideologija, Glazba je mentalna snaga nacije i lijek za dušu, Kako ispraviti greške u sustavu odgoja, W. A. Mozart u novom svjetlu itd.
      Svi su naslovi temeljito i logično razrađeni i vještim perom sročeni pa ne mogu a da ne citiram nekoliko misli: Kada se susretnemo s neizmjernom količinom smeća na polju glazbene umjetnosti i umjetnosti općenito, moramo se upitati što se dogodilo s ljudskim kriterijima. Ne samo da su nas Hrvate u zadnjih zamalo stotinjak godina uvaljivali u ideološko smeće bolesnih i mediokritetnih umova Europe i svijeta (komunizam, fašizam, demokracija i njihovi poremećeni nekršćanski ideali), već su i kriteriji umjetnosti postali nakazni i apsurdni: umjetnički bezvrijedno, kako u glazbi tako i u likovnim i u drugim umjetnostima, postalo je odlično plasirana i prodavana roba, dok je smisao za lijepo potisnut u subjektivni plan – proglašen je nečim osobnim i privatnim.
     Autor je među inim vrlo plastično opisao i prikazao knjigu Dona Campbella Mozart efekt iz koje samo jedan citat može biti više nego dovoljan:
      ...Knjiga 'Mozart efekt' pruža upravo takve spoznaje, ona dokumentira najbitnije tvrdnje. A te tvrdnje su da je glazba u tisućama slučajeva izliječila najteže bolesti, zatim da glazba razvija inteligenciju i da su, za razliku od onih koji se glazbom ne bave, oni koji se glazbom bave daleko inteligentniji i također duhovno kreativniji, kako na glazbenim tako i na svim neglazbenim područjima.
      Drugo poglavlje - Crkvena glazba u Hrvatskoj i II. vatikanski koncil - razrađuje sedam naslova poput glasa vapijućeg u pustinji – vox clamantis in deserto: Problem kršćanskih i glazbeno-kulturnih kriterija, Sakralno i profano u glazbi, Nova liturgija XIX. i XX. stoljeća: Koncertna dvorana kao Nova Crkva – masovni mediji i subkultura, Korijeni kršćanske glazbe – Pius Parsch – II. vatikanski koncil i uzroci suvremenog odnosa prema liturgijskoj glazbi itd. Navest ću samo nekoliko akcenata iz žalosnih i zaista zastrašujućih konstatacija:
      Dakle, ono što danas ogromnom broju ljudi nimalo nije jasno ili im je u potpunosti nepoznato jest činjenica da u temelju europske glazbene kulture stoji gregorijanski koral. To ponekad ne znaju čak niti profesionalni liturgičari (dakle, teolozi) ili muzikolozi koji su svojom znanstvenom djelatnošću stekli priznanja i svjetski ugled!... Pod utjecajem tog pjevanja u Europi se razvija višeglasno pjevanje, a nakon prvih pojavnih oblika jednostavnog višeglasja, na dvorovima i u katedralama okupljaju se glazbenici koji dalje razvijaju europsku glazbu... I dalje: Dakle, jedan od problema s kojim se susreće suvremeni kršćanin jest i pomanjkanje, štoviše, čak odsutnost kulturnih kriterija koji su tisućljećima obilježavali kršćansku civilizaciju. Za suvremenoga kršćanina kršćanski identitet postao je istovjetan sa zapadnjačkom zabavnom glazbom, te pop-kulturom i njezinim ugođajima... Tako je «kršćanska kultura» neprimjetno usvojila duh poganstva, a taj se duh, uslijed nedosljednog provođenja papinskih enciklika Pija X., XI. i XII., uvukao i u katoličko bogoslužje. Mediji su nametnuli takvu glazbu i odgojili neodgojeno slušateljstvo kojem je novi, nekršćanski ugođaj postao prirodan ambijent...
      Treće poglavlje – Nepoznata hrvatska glazbena tradicija nudi znatiželjnicima obilje podataka koji se, nažalost, ne mogu u nas lako pronaći. U prvom dijelu ovog poglavlja magistar Čić nas obavještava da je riječ o njegovim predavanjima, održanima studentima Glazbene akademije u Lovranu 1999., u kojima je zaista duboko uronio u najstarije početke glazbene djelatnosti, odnosno Početke koralnog pjevanja u Hrvatskoj nakon kojih slijedi Ars antiqua u Hrvatskoj (IX. – XIII. st.), zatim Neumatski fragmenti Dubrovačkog beneventanskog pontifikala, Biskupska knjiga, Sjever Hrvatske, Južna Hrvatska, Uvod u glagoljaško liturgijsko pjevanje, koje je detaljno obrađeno i pojašnjeno još u nekoliko sljedećih predavanja. Dostojnu je pažnju Emil Čić posvetio hrvatskim renesansnim skladateljima (Lambert Courtoys st., Franjo Bosanac, Andrija Starić Motovunjanin, Andrija Patricij /Petrić/, Julije Skjavetić, Marin Držić), te posebnim naslovima - da spomenem bar neke - Najstariji notni zapisi hrvatske folklorne glazbe, Hrvatski renesansni teoretičari glazbe, Faust Vrančić – hrvatski jezik i glazba, Franjo Petrić – Djelo, Teorija grčke notacije i obnova tragedije, Glazba u odgoju, Gučetićevi stavovi i dubrovačka glazbena praksa, Matija Vlačić Ilirik, Cithara octochorda na tragu Pavlinske pjesmarice, Hrvatski ranobarokni skladatelji (Francesco Sponga – Usper, Gabriel Usper, Damijan Nembri, Nicola Schiavoni, Ivan Šibenčanin, Vinko Jelić), nadalje: Splitska katedrala, njezino značenje i glazbena kultura u Dalmaciji, Sukus knjige dra Miljenka Grgića, Kasno mletačko razdoblje i Pelizzari... Završni dio trećeg poglavlja autor ispunjava Dodatkom glazbenim razmatranjima – Od suvislog do upitnog: Muzikološki simpozij «Generacija 1906.» - Ivan Brkanović, Milo Cipra i Boris Papandopulo te njihovom obljetnicom, nakon koje slijede dva zaključna naslova: Svjedok brutalne hrvatske povijesti – heroj hrvatske glazbe – Ivo Brkanović i Antibalkanski Brkanović.

Josip Magdić, Zagreb, 4. svibnja 2007.



  


Naslovnica

   Sveti Augustin   Sotonistička tajna vlada Britanije   General Bobetko
Moji gosti: Kako je hrvatsko novinarstvo
      postalo špijunsko-iz nedavne povijesti